10 bio bi upola jeftiniji od državnog

Bilo je proljeće 1998., uoči Svjetskog prvenstva u Francuskoj. U Maksimiru je Dinamo slavio četvrti naslov hrvatskog prvaka pred 3.000 gledatelja na utakmici protiv Zagreba. Dvojica novinara zabrinuto su gledala u buduću početak rekonstrukcije maksimirskog stadiona.

‘Ako se rekonstrukcija ne dovrši dok je Tudman živ, čekat ćemo godinama’, zaključili smo. Koliko smo samo bili u pravu! Radovi su doista počeli tog ‘brončanog’ ljeta i odvijali se do početka studenog 1999. Svaka je aktivnost u Maksimiru stala tri dana nakon što je Franjo Tudman odvezen u bolnicu da iz nje ne izade živ. Slavina je zatvorena čim su politički nasljednici nalogodavca financiranja procijenili da je oportunist novac za stadion potrošiti u druge svrhe.

U proteklih su deset godina razni gradski dužnosnici, a najčešće gradonačelnik Milan Bandić, toliko puta obećavali da će Zagreb uskoro dobiti suvremen nogometni stadion, bilo da će se Maksimir dovršiti prema izvornom projektu iz 1998. bilo da će biti većim dijelom srušen i zamijenjen novim, na istome mjestu. Novijeg je datuma treća opcija: potpuno odustajanje od Maksimira i gradnja novog zdanja ‘od nule’ negdje drugdje.

Upravo nakon što je gradsko povjerenstvo od tri neobjašnjivo i apsurdno skupe ponude za gradnju novog Maksimira i malog zamjenskog stadiona na Kajzerici izabralo onu austrijske tvrtke Alpine Bau, domaći je konzorcij predvođen IGH-om predočio zamisao da se podigne novi stadion na prostoru južno od Save.

Dvije su aktualne opcije između kojih će Zagrečani na jesen moći birati na četiri milijuna kuna vrijednom referendumu, ako Bandić od njega ne odustane.

Prema prvoj, glavni stadion ostaje u Maksimiru; od današnjega ostaje samo najmlađa, sjeverna tribina, a ostale se ruše i na njihovu se mjestu gradi ostatak stadiona s 53.000 mjesta. Da bi Dinamo imao gdje igrati tijekom podizanja novog Maksimira, na Kajzerici se gradi mali stadion za najviše 20.000 gledatelja, a na Sveticama se podiže i mali atletski. Rok dovršenja Maksimira je 2014.

Prema drugoj opciji gradi se stadion punih dimenzija na Kajzerici za 51.000 gledatelja. Kad ga se dovrši, Dinamo se seli na njega, a maksimirski se ruši da bi napravio mjesta za luksuzni stambeno-poslovni kompleks. Prije toga treba srušiti približno tri paviljona na Velesajmu, postaviti opsežnu infrastrukturu te sagraditi most preko Save da se zadovolje buduće veće prometne potrebe. Rok dovršenja posla je 2012.

Za prvu je opciju Alpine Bau postavio cijenu od 5,6 milijardi kuna plativih u 21 godinu, što obuhvaća 4,4 milijarde za rušenje tri sadašnje maksimirske tribine i gradnju novih prema projektu Branka Kincla, zatim 1,1 milijardu kuna za mali stadion na Kajzerici te 60 milijuna kuna za atletski stadion na Sveticama.

Kad je riječ o cijeni druge opcije, veliki bi stadion na Kajzerici prema ponudi IGH stajao 2,5 milijardi kuna, ali ta je ponuda dana prije nego što je nedavno na natječaju izabran famozni Plavi vulkan Hrvoja Njirića. Osim još nepoznate cijene stadiona, računa se da bi komunalna infrastruktura, uključujući novi Savski most, stajala 1,8 milijardi kuna.

Mnogi ‘intuitivno’ osjećaju da je druga varijanta jeftinija jer uključuje gradnju samo jednog stadiona, po veličini usporedivog s maksimirskim, ali zaboravljaju da u tom slučaju treba uračunati rušenje i odvoz svih četiriju sadašnjih maksimirskih tribina. Tada bi također valjalo pribrojiti u rekonstrukciju Maksimira dosad uloženih 80 milijuna eura, koji bi bili bačeni u vodu.

Na temelju čega su tvrtke koje su se javile na natječaj za (re)konstrukciju stadiona odredile cijene? Kako je moguće da gradnja stadiona u Zagrebu stoji dva ili tri puta više od gradnje približno jednakih ili malo većih zdanja u Njemačkoj?

Kamo s Dinamom? U Hrvatskoj su država i Grad Zagreb krave muzare. Kladili bismo se da bi cijena gradnje Dinamove arene za koju bi zanimanje pronašla privatna kompanija bila bar upola manja – na Kajzerici ili Maksimiru – svejedno.

Struja u kojoj glavnu riječ navodno vodi IGH, a koju se popularno naziva ‘građevinski lobi’, navija za podizanje stadiona izvan Maksimira zato što puca na parcele na kojima je današnji sportski kompleks u Maksimiru i na Sveticama. Ondje bi se mogao sagraditi eliti stambeno-poslovni kompleks, čija bi cijena po kvadratu dosezala 5.000 eura i za koji bi sigurno bilo kupaca.

Konstrukciju novog Maksimira, uz mali pričuvni stadion na Kajzerici, priželjkuju Dinamova Uprava, klupske legende i većina navijača. Tako je gradonačelnik Bandić, u vječnom manevri ranju između suprotstavljenih struja, sada stijenjen između glasa naroda i utjecaja građevinskog lobija. Iznevjeri li narod, to bi moglo utjecati na ishod lokalnih izbora, a u drugom slučaju tko zna kakve su njegove obveze prema građevincima, odnosno što bi mu sve oni mogli ‘napakirati’. Gradonačelnik se nada da će se moći pozvati na rezultate dugo odgadanog referenduma.

Pobornici Maksimira pozivaju se na sentimentalnu vrijednost današnje lokacije i na tradiciju nagomilana proteklih desetljeća.

• Nikad se nećemo preseliti iz Maksimira – poručili su uglavnom predsjednik Zdravko Mamić, direktor Damir Vrbanović i predstavnici Bad Blue Boysa. No ako političko-gospodarski moćnici odluče prekoputa Zoološkog vrta napraviti nešto isplativije od nogometnog stadiona koji na godinu u prosjeku posjeti 7.500 ljudi (a bilo bi ih i manje da nije povremenog besplatnog ulaza), hoće li dinamovci igrati na parkiralištu budućeg naselja za bogataše?

Maksimirski stadion sigurno jest brend i ima veliku emocionalnu vrijednost, ali novija povijest svjedoči da su i veći europski klubovi od Dinama prihvatili i preboljeli selidbu na druge lokacije. Eduardov je Arsenal, priznat će to i najzaludniji ljubitelj Modrih, ipak uvaženija marka od Dinama, a tribine Highburyja vidjele su malo jače nogometaše i predstave od maksimirskih. Danas 60.000 pristaša Topnika pohodi Emirates Stadium, za utjehu konstruiran nedaleko od starog Highburyja. I Maine Road, dom Čorlukina Manchester Cityja, otišao je u ropotarnicu, a na sasvim drugom mjestu danas sjaji City of Manchester Stadium, na kojem je upravo prošle srijede održano i finale Kupa Uefe.

Zar Portov Das Antas zauzima manje važno mjesto u srcima sljedbenika dvostrukog europskog prvaka nego Maksimir među ljubiteljima Modrih? Ne, ali Porto ipak od 2004. nastupa na Do Dragaju. Schalke je jedan od najpopularnijih europskih klubova, a njegova vojska navijača jednako vjerno puni tribine Veltins Arene kao što je nekad kralja Parkstadija. Bayern je kao stanownik Olimpijskog stadiona osvojio četiri Lige prvaka, Kup kupova i Kup Uefe, ali selidba na Allianz Arenu nije mu teško pala kao ni susjedima iz Münchena 1860. Nije ni čudno, s obzirom na raskoš i udobnost koju Arena nudi.

Zagrebački ljubitelji nogometa zaboravljaju još jednu mogućnost, koja neće biti ponuđena na referendumu: da se u dogledno vrijeme apsolutno ništa ne napravi u vezi s gradnjom ili obnovom Dinamova stadiona.

Iako je poznato da Uefa već sada ne bi dopustila odigravanje utakmica Lige prvaka na današnjem Maksimiru i unatoč neizvjesnosti koliko će dugo odobravati licenciju i za Kup Uefe, sasvim je zamislivo da gradske vlasti nastave rješenje problema stadiona odgađati unedogled. Zar bi u tom slučaju itko od nadležnih nosio ikakve posljedice? Onima koji osam i pol godina blokiraju radove na stadionu nije se dogodilo ništa ni u političkom ni u pravnom smislu. Pogledamo li samo koliko se oteže s referendumom, na koji sigurno neće izazivati više od trećine glasača, kako možemo biti optimisti kad je riječ o projektu stadiona?