U našoj se zgradi ne možemo složiti trebamo li upravitelja zgrade ili ne i, ako trebamo, za koga ćemo se odlučiti. Iznenada su počele stizati uplatnici za plaćanje zajedničke pričuve, pa sumnjam da je riječ o manipulaciji. Ne želim plaćati, a htio bih biti siguran što mi je činiti.
U skladu sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima postavljanje upravitelja zgrade posao je redovite uprave za koji je potrebna suglasnost većine vlasnika. Ne bi trebalo uopće raspravljati o tome trebate li upravitelja ili ne trebate, tu je prema navedenom zakonu sve jasno – svim zgradama treba upravitelj, pitanje je samo za koga ćete se odlučiti. Većina se računa prema svušničkim dijelovima, pri čemu je važno znati je li zgrada etažirana prema navedenom propisu ili nije (jer ne mora biti; nažalost, mnogo je zgrada koje nisu). Ako nije, smatra se da su svušnički dijelovi jednaki, a ako jest, uzimaju se oni razlopci koji su u elaboratu o etažiranju i prema kojima je provedena uknjižba. Ako nema vašeg potpisa, to je pravno važno samo ako nema dovoljne većine, što kod upravitelja možete lako provjeriti. Iako potpisi ne moraju biti ovjereni, vi možete kod pojedinih vlasnika provjeriti jesu li oni ili nisu potpisali odluku o upravitelju. Ako utvrdite da je ugovor o upravljanju potpisan bez propisane većine, nemate obvezu ništa plaćati i trebate se samo obratiti upravitelju koji je kao profesionalac i stručnjak bio dužan maksimalno paziti, stoga se takav propust nije smio dogoditi. Uvjerite sam da će se u tom slučaju propust priznati uz ispriku upravitelja, čak i ako nije izravno kriv (npr. praksa je da netko od vlasnika donese potpise ostalih, a ako nema ovjere, potpise je mogao staviti i sam), baš zbog te svoje povećane razine odgovornosti za stručnjake-profesionalce koju propisuje Zakon o obveznim odnosima.
Poznato mi je da je opće pravno načelo ono prema kojemu teret dokaza snosi onaj tko nešto tvrdi. Mali sam poduzetnik i poslodavac i zabrinulo me kad sam čuo da je u slučajevima mobbinga zakonsko rješenje potpuno drukčije, odnosno da druga strana mora dokazati da mobbinga nije bilo, umjesto obrnutog. Je li to točno ili nije?
Na vašu žalost, to je istina. Zbog velikog pritiska javnosti i deklarirane obveze omogućiti radnicima ne samo rad nego i mirne i dobre radne uvjete, Zakon o radu je u člancima 2. do 6. propisao ne samo listu tzv. diskriminacija (koje su vrlo općenito određene, tako da se pod njih svašta može podvesti) nego i odredbu prema kojoj uzemiravanje i spolno uzemiravanje također znače diskriminaciju i u svim je tim slučajevima teret dokaza ne na onoj strani koja tvrdi da je bilo uzemiravanje ili diskriminacije uopće, nego na poslodavcu, koji na temelju čl. 109. istog propisa odgovara i za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom. Naravno, poslodavac može tražiti odštetu od onoga tko je nekoga uzemiravao, a poslodavac je platio štetu.
Moguće je razumjeti zakonodavca, moguće je razumjeti radnike (posebno radnice, čije potresne priče mediji često objavljuju), ali treba priznati i potrebe poslodavca i omogućiti mu da radi i osigurava posao tim istim radnicima. Najgore je što se u takvim postupcima poslodavcu veoma teško boriti i dokazati svoju nevinost. Preventivno, svaki bi poslodavac trebao malo promisliti i o eventualnom ‘pokrivanju’ svih radnih prostora kamere, vodeći pri tome računa i o tome da se sve upozori, i to ne usmeno, što je teško dokazati, nego i pismeno. I ne samo oglašavanjem da je prostor pod nadzorom nego i obavješću svakom pojedinom radniku. Treba voditi računa i o tome da svaka vijest u medijima o nečem kao što je uzemiravanje objektivno veoma štetni poslodavcu, kao i da je relativno rijetko situacija takva da poslodavac može računati na regres.
