Pišu: Igor Škevin i Mislav Nekić

U nekim drugim okolnostima pregovore bankara i Vlade u vezi s uvjetima pod kojima će se država zadužiti za 750 milijuna eura pratio bih koliko-toliko ozbiljno. Poreznim obveznicima i korisnicima pro-računa ne bi smjelo biti svejedno zadužuje li se država za otplatu starih kredita uz kamatu od 6,25 ili 5,25 posto. Ali kad se ta predstava održava istodobno s čitanjem knjige Johna Perkinsa ‘Prikriveni ekonomski ubojica’, onda pitanje hoće li država uzeti nekoliko stotina milijuna eura kredita vani ili kod kuće, pa čak i po kojoj cijeni, postaje zaista nevažno.

Knjigu je New York Times proglasio bestsellerom. Napisao ju je dugogodišnji glavni ekonomist američke inženjerske tvrtke MAIN. Riječ je o svojevrsnom pokajniku koji priznaje da je godinama bio ‘prikriveni ekonomski ubojica’. On je vrhunski profesionalac, plaćenik u funkciji velikog kapitala, a cilj njegova djelovanja jest ‘uvjeravanje zemalja Treće svijeta da su strateški važne za ekonomiju SAD-a i da stoga prihvate zajmove u milijardama dolara’.

Pojednostavljeno, ‘prikrivenog ekonomskog ubojica’ poslalo bi se u zemlju poput Indonezije, Saudijске Arabije ili Ekvadora. Tamošnje vlasti trebalo je uvjeriti da se upuste u infrastrukturne investicije. Konkretno, u gradnju elektrana i električne mreže. Glavni ekonomist trebao je nabildati projekcije rasta potrošnje struje, na tome izgraditi i stope rasta BDP-a i tako otvoriti vrata uvozu američkih investicija.

Jednom kad lideri matičnih zemalja, piše Perkins, budu uvučeni u splet dugova, to jamči njihovu vjernost: ‘Možemo od njih nešto izvući kad god poželimo – i zadovoljiti svoje političke, gospodarske i vojne potrebe. Zauzvrat, ti vođe jačaju svoj politički status dajući svojim narodima industrijska postrojenja, elektrane i aerodrome. Istodobno, vlasnici američkih tehničkih i građevinskih kompanija silno se bogate’.

Ako se nekome te rečenice čine primjenjivima i na Hrvatsku, uvjeravamo ga da nije jedini u asocijacijama te vrste.

Zanimljiva je i autorova teza ‘da u mnogim slučajevima pomoć rastu gospodarstva čini još bogatijima samo nekoliko osoba na vrhu piramide, dok se ništa ne mijenja za one pri dnu’.

Jedan od vrhunaca u knjizi jest opis toga kako je autor s jednim od svojih kolega ‘unaprijedio’ pristup ekonomskim prognozama kako bi bile što optimističnije i poticajnije za zaduživanje naivnih zemalja. Odabran je ekonometski model utemeljen na djelima ruskog matematičara Markova s početka 20. stoljeća. Prema tom modelu dopušteno je pripisivanje subjektivnih vjerojatnosti predviđanjima o specifičnim sektorima ekonomije u porastu. Činio se idealnim oruđem koje bi opravdalo napuhane stope rasta ‘kakve smo voljeli pokazivati s namjerom postizanja velikih iznosa kredita’.

U socijalizmu je ovim prostorima kružio vić koji se svodio na to da bi bilo dobro zamijeniti dvojicu domaćih ekonomista za atomsku bombu jer im je razorna moć otprilike ista. Htjelo se reći koliko su domaći ekonomisti nesposobni i opasni za vlastitu ekonomiju. Knjiga ‘Prikriveni ekonomski ubojice’ pokazuje da, kad je riječ o zapadnim ekonomistima, oni mogu imati zaista veliku razornu moć, veću od oružja, ali za zemlje koje se postave kao potencijalna i poželjna žrtva koju treba odvesti u visoku zaduženost.

Kad se vidi kakvim se sve prikrivenim ali i otvorenim beskupuloznim metodama zemlje čini ovisnicama o davateljima kredita, današnje rasprave u Hrvatskoj o tome zadužiti se vani ili kod kuće pokazuju sav jad u koji je zemlja upala. S više od 33 milijarde eura službeno priznatoga vanjskoga duga, hrvatski su političari zaista postali taoci svjetskih financijskih i političkih centara moći. Nevjerojatno zvuči podatak da ove godine treba platiti 10 milijardi eura kreditnih obveza. Teško je i zamisliti koliko bi robe u inozemstvu trebalo prodati da se to učini bez uzimanja novih kredita.

Sve se još nekako i može trpjeti, ali u slučaju Hrvatske Zapad uopće nije trebao slati nekakvog ‘prikrivenog ekonomskog ubojicu’. Ovdje je postojao konsenzus svih socijalnih partnera da sami obave ekonomsko samoubojstvo zaduživanjem.

Iako je Hrvatska svoju krovnu udrugu informatičke industrije, Hrvatsku informatičku zajednicu, osnovala još poodavno, njeni većinom vremešni utemeljitelji posljednji su put u javnosti istupili kad su dobili licencu Europske kompjutorske vozačke dozvole za Hrvatsku.

Prije otprilike pola godine privatne programerske kuće, dakle tvrtke koje ostvaruju većinu prihoda od proizvodnje i prodaje te ‘doštrikavanja’ softvera, osnovale su klaster nad klasterima, nazvan cro.ict, a njegov najvitalniji dio čini šest od prije postojećih regionalnih klastera.

Savez cro.ict, kako ga naziva njegov predsjednik Boris Krstanović, direktor tvrtke Multilink iz Rijeke, osnovalo je devet članova: šest regionalnih ICT klastera, čija su sjedišta u Osijeku, Varaždinu, Čakovcu, Puli, Rijeci i Splitu, s ukupno 70 tvrtki, te Institut za inovativna informatička istraživanja i dvije udruge: Internet Institut i Initium. Najavljeno je skoro pristupanje zadarskog ICT klastera te osnivanje klastera u Šibeniku i Dubrovniku koji bi trebali pristupiti cro.ict-u.

Ono što je loše je da osnivanja funkcionalne udruge softverskih tvrtki, kakvu primjerice odavno vrlo učinkovitu ima Portugal ili, nešto manje učinkovitu, Nigerija – kasni. Ipak, postoji i ono što ohrabruje, a to je pismo razumijevanja što ga je u studenome 2007. godine cro.ict. potpisao s ICT klasterima Srednje i Jugoistočne Europe, a čime je uključen u međunarodni projekt razvoja kulture kvalitete u softverskoj industriji. Posrijedi je projekt Otvorena integracijskog fonda (ORF) Njemačke udruge za tehničku suradnju, a pod vodstvom Europskog instituta za softver. Ono što, pak, najviše ohrabruje jest da se naš klaster natječe na dva regionalna te na tri europska projekta Sedmoga okvirnog programa (FP7), glavnog instrumenta Europske unije za financiranje znanstvenih istraživanja i razvoja, koji će trajati do 2013. godine.

Krstanović kaže da, kao i svi klasteri, cro.ict želi povećati konkurentnost svog sektora i svojih tvrtki-članica te razviti kapacitete koji će moći udovoljiti potrebama i uvjetima poslovanja na europskom, odnosno globalnom tržištu. Tvrdi i da se odbrale strategije za postizanje ciljeva temelje na dobrom razumijevanju postojećeg stanja, uvjeta i utjecaja na tržištu, dinamike i strukture potrošnje te raspoloživosti ključnog resursa – kadrova.

Glavni preduvjet za rast i konkurentnost ICT sektora je rast i specijalizacija tvrtki tog sektora u svim regijama Hrvatske i to kroz suradnju ICT sektora, dionika regionalnog razvoja te sveučilišta, odnosno obrazovnih institucija – ambiciozno najavljuje Krstanović.

Budući da je cro.ict osnovan potkraj 2007. godine, njegova je prva godina djelovanja usmjerena prema povećanju broja članica, internom usavršavanju djelatnika u područjima kao što su softversko inženjerstvo i upravljanje projektima te pojačavanju suradnje s obrazovnim institucijama u regijama. Nadklaster planira uskoro otvaranje ureda u Zagrebu i zapošljavanje profesionalnog klasterskog menadžera te implementaciju virtualne komunikacijske i kolaboracijske platforme za članice klastera. Drugi prioritet i članica i klastera je zadovoljenje prodajnih, marketinških i PR potreba, kako kaže Krstanović, dok je tek treći prioritet često spominjano stvaranje zajedničkog proizvoda, odnosno usluge.

Krstanović najavljuje suradnju cro.ict-a s visokoškolskim ustanovama na otvaranju novih trogodišnjih studija, razvoju okvira za cjeloživotno učenje, ali i na uključenju studenata u projekte te uključenje industrije u prilagodbu nastavnih programa te specijalista u izvođenje dijela nastave, što su upravo zahtjevi prema industriji koje je na nedavnoj poslovno-tehnološkoj konferenciji WinDays iznio Vedran Mornar, dekan zagrebačkog FER-a.

Mahom sve ICT industrije Srednje i Jugoistočne Europe, napominje Krstanović, već su se organizirale u interesne strukovne organizacije poput klastera i udruga i osigurale svojim tvrtkama pristup različitim izvorima kapitala, pa nas preuzimanje Hermes SoftLaba ne bi trebalo čuditi. No, dodaje on, za sada mi nemamo odgovor ni u ljudskim ni u financijskim resursima.

Ostaje nam ustrajati na početnom programu cro.ict te pokušati postići sinergiju djelovanja različitih inicijativa i raspoloživih programa poticaja – zaključio je Krstanović.