Ohran Bečić, vlasnik tvrtke Croatiašport iz Velike Gorice

Vrijeme radnje siječanj 2008. Utakmica Eurolige između Cibone i izraelskog Macabija. Proslavu 50. rođendana ligaškog natjecanja obilježio je kvar semafora. Trener gostujuće momčadi utakmicu je šaljivo komentirao: ‘Igralo se kao prije 50 godina’. Slična situacija s istim semaforom na istom mjestu dogodila se na utakmici s Zadrom.

Ohran Bečić, vlasnik i direktor Croatiašporta, prve hrvatske tvornice sportske opreme i rekvižita, koja se nalazi u Velikoj Gorici, kaže da je tipično hrvatski stav da je uvozno automatski kvalitetnije. Da tome nije tako potkrepljuje podacima da je tvrtka na čelu opremila 200 sportskih objekata (među kojima su košarkaške dvorane u Splitu i Zadru), a nijedan artikl dosad nije reklamiran. Posebno je ponosan na stropne košarkaške konstrukcije na daljinsko upravljanje i pregradne zavjese. Iako je riječ o inovacijama, ti se proizvodi teško mogu zaštititi.

Zanimljivo, tvrtka proizvodi sportsku opremu, a njezin se vlasnik nikada nije ozbiljnije bavio sportom. Draže su mu bile garaže majstora strojara u zagrebačkoj Donjoj Dubravi, gdje je odrastao. – Umjesto da naganjam loptu, već sam u 12. godini znao variti, s 14 tokariti. Slično prilikama završio sam kao poslovod u robnoj kući Elan i to mi je iskustvo mnogo pomoglo kad sam 1991. odlučio pokrenuti proizvodnju – govori Bečić.

Nakon što je garaža u kojoj je počeo s biznisom postala pretijesna, uslijedile su brojne selidbe, da bi na kraju za 1,5 milijuna eura kupio pogon i zajedno s četrdesetak strojeva proizvodnju preselio u Veliku Goricu. Godinu 1997. smatra prijelomnom za poslovanje jer tada je tvrtka zaposlila većinu od 24 radnika koliko ih ima i danas. Rezultat: umjesto da sami traže klijente, posao je počeo dolaziti k njima.

• Trenutačno zapošljavamo vrhunske stručnjake, uglavnom strojarske struke. Većina ih je starije životne dobi i kada za nekoliko godina odu u mirovinu, nalaženje kvalitetnih radnika predstavljaće problem, i to je naša najveća slabost – govori Bečić i dodaje:

• Elan je nekad u Sektoru proizvodnje sportske opreme imao 75 ljudi. Danas, zahvaljujući našem sve većem tržišnom udjelu, ima ih samo 13. Uglavnom su to članovi Uprave i projektni inženjeri. Proizvodnju su prebacili na male obrtnike. Želio bih nešto slično napraviti u Hrvatskoj.

• Kao problem navodi kompliciranu nabavu sirovina za proizvodnju. Tako pri izradi teleskopskih tribina umjesto željenog materijala, svojstava sličnih keramičkim pločicama, koriste obične građevinske oplate. Sličan je problem s proizvodnjom odbojkaških stupova, za koje se nigdje ne može nabaviti kvalitetna aluminijska cijev s unutarnjim utorom.

• Minimalna količina koju možete naručiti iz Italije jest 500 kilograma, i to nam zbog malih količina koje naručujemo ne žele prodati kao klasičnu aluminijsku cijev, već kao jarbol za jedrilicu. To znači da je cijena pet puta veća – govori direktor. Uz proizvodnju sportske opreme tvrtka se bavi izradom projekata ugradnje sportske opreme i pripremom natječajne dokumentacije. U tome joj najviše odmažu arhitekti jer se pri projektiranju dvorane ne konzultiraju s tvrtkama koje će dvoranu opremati.

Kako da se previše računa vodi o vanjskom izgledu dvorane, a štedi se na opremi. Da bi dvorana bila opremljena kako treba, potrebno je oko 1,4 milijuna kuna. U praksi se, međutim, u tu svrhu osigurava samo 400 tisuća kuna. Opremu ne odabiru ravnatelji i profesori tjelesnog odgoja, već se sve nabavlja javnim natječajima.

• Zakon o javnoj nabavi nije loš, ali diskrecijsko pravo da se odabere određeni proizvođač koristi se na pogrešni način. Dok je u Hrvatskoj najvažnija cijena, Slovenija zahvaljujući diskrecijskom pravu natječaje uvijek sastavlja tako da pobijedi njihov proizvođač. Nema šanse da CroatiaSport svoje proizvode tamo proda – govori Bečić.

Slabost tržišta također je nepoštovanje rokova, u čemu prednjače zagrebački građevinari. Iz tog su razloga prošle godine jednoj tvrtki otkazali ugovor, a nakon što im nisu dali čvrsta jamstva da će radovi biti dovršeni na vrijeme odbili su gradnju teleskopskih tribina za zagrebačku rukometnu Arenu.

• U tu dvoranu treba ugraditi 6,5 tisuća sjedišta. Ne želimo se dovoditi u situaciju da zbog kašnjenja izvođača mi ispadnemo krivi što dvorana nije opremljena. Naime, samo za proizvodnju treba nam 90 dana plus mjesec dana za montažu. Riječ je o 16 šlepera opreme koju u slučaju da izvođači kasne s radovima mi nemamo gdje skladištiti pa će propasti – govori Bečić. Dodaje da bi Arena bila odlična referencija, ali zanimljivije su im školske dvorane jer u njih ugraduju tribine i sportsku opremu. U 2007. tvrtka je ostvarila osam milijuna kuna neto prihoda, što je rast od 40 posto u odnosu na godinu prije.

Rast pripisuje činjenici da je 2007. bila predizborna godina, kad se najviše gradi. Od nadolazećih lokalnih izbora ne očekuje rast jer su gradovi i općine prezaduženi. Kao i svi koji posluju s javnim sektorem susreću se s problemom odgode plaćanja. Priliku vide u širenju na regiju. Dosad su već opremili dvorane u Subotici, a počeli su s prodajom opreme i izradom natječajne dokumentacije za 135 sportskih dvorana u Makedoniji.

• Izvan Hrvatske ne možemo montirati jer nam to zakoni ne dopuštaju, ali zato imamo zastupnika u Makedoniji. Budući da od države ni jednom nismo dobili nikakav poticaj, razmišljamo o preseljenju u BiH, čime bismo dobili jeftiniju proizvodnju i riješili problem radne snage – zaključuje Bečić.