Koliko god kritičari zabavnih nota tvrdili da slušatelji sa smisom za lijepo s pravom ignoriraju nastupe pojedinih estradnjaka, brojke pokazuju drugačije. Prošle je godine od top-20 skladbi koje su najčešće vrtjele radiopostaje čak njih 15 bilo s Hrvatskoga radijskog festivala.
Ako postoji mjesto gdje se sa sigurnošću može reći da je u fokusu domaća glazba, onda su to prave domaće svadbe. Narod se lovi za ruke na Sijem žito, raste grahovica, moderni striček lovi gospodu sa susjednog stola i vrti je na dobru staru Lutku za bal, a onda pijani kum grabi mikrofon i zaori Maslina je neobrana. Red klopcice, red čage, po koja tradicionalna igra i već je zora, pale se svjetla i pakiraju instrumenti. Možda će se pobuniti fanovi domaće melodije, ali svadbe su jedina prilika gdje oni koji nisu posve zainteresirani za glazbeno stvaralaštvo u zemlji Hrvata nauče pokoji stih i stidljivo ga reproduciraju.
No, žele li se upoznati s novostima, možda ne biste trebali polagati prevelike nade u obiteljske manifestacije. Ili bi? Naime, unatrag nekoliko godina u repertoar muzikaša pretrpan hitovima iz zlatnog doba hrvatskih festivala polagano su se počele uguravati skladbe nešto novijeg datuma. U potrazi za pravim razlozima možda bi trebalo zaboraviti na kralja etera Jurja Hrvačića, koji je zahvaljujući svom bogatom portfoliju radiopostaja i odlučnosti da popravi imidž domaće glazbe postao jedan od onih kojem na uspjehu mogu zahvaliti brojni hrvatski estradnjaci. Naime, Hrvačić već 12 godina organizira Radijski festival, koji tradicionalno okuplja najpoznatije glazbenike i predstavlja nove, mlade hitmej-kere.
Ako je suditi prema prošlogodišnjim podacima da je festival pratilo deset milijuna televizijskih gledatelja u regiji i oko tri milijuna radijskih slušatelja, Hrvačićev festival, koji se potkraj svibnja održava u Opatiji, pravo je mjesto za estradnjake koji žele da se njihov glas daleko čuje. Također, skladba svakog izvođača koji sudjeluje u festivalu emitirat će se na više od stotinu radiopostaja najmanje jednom tijekom prvih šest tjedana realizacije, a ude li u finale pojavljivanje se uvostručuje. Ove je godine Hrvačićev tim za 40 finalista 12. HRF-a snimio TV spotove koji se emitiraju na lokalnim televizijama, dok dodatnu promociju osigurava prisutnost na internetu i tiskanim medijima.
– HRF je specifičan festival, jer u njegovoj realizaciji sudjeluju slušatelji stotinjak radiopostaja, koji su sigurno najveći festivalski žiri. Skladbe se emitiraju na radiopostajama prema točno ugovorenim standardima jednakim za sve izvođače, a glasovanje je apsolutno trasparentno. Na taj način do sada na ovim prostorima nije funkcionirao nijedan festival – rekao je Hrvačić i dodao da je festival živi organizam koji se razvija iz godine u godinu, zadržavajući pritom osnovne odrednice. Prema njegovim riječima, HRF se svake godine širi u pogledu glazbenih izričaja, broja izvođača koji se prijavljuju za sudjelovanje te broja medija koji se uključuju u njegovu realizaciju.
S obzirom na to da je Hrvačić ujedno i svušnik najviše domaćih radiopostaja, logično je pomisliti da je lako osigurati medijsko praćenje Radijskog festivala. Kralj etera tvrdi kako je točno da bez medija nije moguće biti uspješan organizator festivala, što znači da u tom pogledu nisu dovoljni samo Obiteljski i Narodni radio, čiji je Hrvačić svušnik.
HRF prati 112 domaćih radiopostaja, 14 u regiji te jednu nacionalnu i 18 lokalnih televizija u Hrvatskoj. Osim toga, tu govorimo o sedam nacionalnih televizijskih kuća u regiji i desetak lokalnih u susjednim zemljama, zatim najčitanijemu domaćem dnevnom listu te o najposjećenijem portalu.
No, koliku god pozornost medija uspjeva privući Radijski festival, ona je prije iznimka nego pravilo. Glazbenici i njihova prateća svita složit će se da je tržište daleko od onoga kada su se gradskim rivama orili zvuci domaće pjesme, odnosno zlatne ere festivala kada nije bilo medija ili glazbenog fana koji nije znao ili govorio o pobjedniku primjerice Melodija Jadrana. Kako i sam Hrvačić tvrdi, na izmaku te zlatne ere u radijskom eteru dominirala je strana glazba, što je on htio promijeniti. Tako je došao na ideju pokrenuti i festival i Narodni radio pomoću kojih bi glazbu uveo u elektroničke medije.
– Na važnosti gube festivali koji nisu zadržali i razvijali sadržajno i profesionalno poštene i dosljednost osnovnim razlozima postoje. U tome je stalni rast popularnosti HRF-a najbolji primjer. Stvarali smo brend koji traje i koji svakom njegovom sudioniku daje maksimalno. Promocija je važan segment aktivnosti i sigurno je važna za što veću prisutnost festivala u medijima. No, uspjeh festivala ovisi o jako mnogo elemenata, tako da jedan izdvojen sam za sebe ne donosi uspjeh – objasnio je Juraj Hrvačić i dodao da ignoriranje domaće glazbe od strane medija dijelom ovisi o vrsti, ali i o pristupu medija.
Taj Hrvačićev stav demantira tezu kritičara domaće zabavne glazbe ili čelnika medija koji su uvjereni da u globalizaciji koja je zahvatila i hrvatsko tržište opada interes slušatelja za izvorno hrvatskim proizvodom. Zapravo, Hrvačić je uvjeren da je na televiziji glazba u cijelosti, a posebno domaća, potpuno marginalizirana.
– S raznih je strana mnogo obećanja da će domaća glazba biti vraćena na male ekrane. Valjda ćemo biti dovoljno strpljivi da to dočekamo. Inače, kad je riječ o HRF-u, s medijima zaista nemamo problema – smatra Hrvačić i napominje da su se ipak tiskovni mediji znatno promijenili i, kako tvrdi, novinarstvo nije nimalo ružičasto ili bijelo tako da dobro u svakoj svojoj inačici nalazi premalo mjesta u tisku. Koliko god kritičari zabavnih nota drvili da slušatelji s istančanim sluhom ili smislom za ljepo s pravom ignoriraju nastupe Dražena Zečića i njegovih Banana ili, pak, Vlatke Pokos s hitom Oči danju skrivam, brojke pokazuju drugačije. Prošle je godine od top-20 skladbi koje su najčešće vrtjele radiopostaje čak 15 bilo s Hrvačićevog festivala. Zar ne bi onda trebalo puštiti narod da se veseli?
Hrvatski radijski festival
