Home / Poslovna scena / Kako spriječiti loše utjecaje u procesu donošenja odluka

Kako spriječiti loše utjecaje u procesu donošenja odluka

‘Prirodni buntovnici’ često zavaravaju sebe i druge da svoje odluke donose neovisno, zbog toga što su drugačijih stajališta. Istina je da nisu u stanju donijeti odluku prije nego što to netko drugi učini, a tada mu se moraju suprotstaviti.

Kao savjetnik ili coach često razgovaram s ljudima koji kritiziraju stanje u tvrtki u kojoj rade. Naravno, kritika se odnosi na direktora i sustav rukovođenja. Bunili su se povremeno i u tvrtki, uglavnom bez rezultata. Na pitanje što bi mijenjali, odgovor se uglavnom svodio na – direktora. Dobro, kad i ako maknete direktora, tko će rukovoditi? Uvijek su imali nekoga za koga su mislili da bi bio bolji. Kad je direktor smijenjen, ispostavilo se da ni ta osoba nije bila uspješna u realizaciji traženih promjena. I priča se ponovila. Ni druga rukovodeća osoba nije htjela slušati njihove savjete, prijedloge i postupati na način na koji su oni zamislili promjenu. Dobro, pitao sam, što vi zapravo hoćete. Imati nekoga isturenog, tko će za vas preuzeti odgovornost, a vi biste iz pozadine vodili tvrtku? Nijedan od njih nije takvu odluku mogao donijeti. Nitko nije bio spreman odlučiti se i preuzeti odgovornost rukovođenja.

Mnogo je takvih sposobnih, pametnih, stručnih ljudi koji bi mogli i znali voditi tvrtku ili politiku, ali ne mogu donijeti takvu odluku jer je teret odgovornosti koju time preuzimaju za njih prevelik. Predosjećaju da bi im voditeljska uloga promijenila odnos s drugima, da bi se morali zamjeriti onima koji misle drugačije, a sada su s njima dobri, da bi morali raditi kompromise protiv kojih se sada bune… I, naravno, odustaju. No, uspjeh u našem životu razmjerno je povezan s našom spremnošću da donosimo odluke.

Većina ljudi nije ni svjesna da abdicira, izbjegava, odustaje od odluka. Abdicirati odluke i odlučivanje znači povući se iz procesa koji dovodi do odlučivanja, odreći se samopoštovanja i samokontrole, pobjeći od obveza koje nose naše životne uloge, izbjeći mogućnost da rastemo i razvijamo se kao puna ličnost. Nezadovoljstvo, frustracije, beskrajno odugovlačenje, stalno beznade, paraliziranost, propuštene prilike i višestruki neuspeši samo su neke od posljedica izbjegavanja odluka. Osnovni simptom kroničnog abdikatora jest osjećaj da nešto nedostaje njegovu životu. U stvarnosti on je taj kojemu nešto nedostaje i koji ne zna kako postupiti, kako treba odrediti smjerove i pokrenuti daljnji razvoj. Kad se ipak nešto dobro dogodi, to njemu ne izgleda kao rezultat njegova rada i truda pa izostaje pozitivan utjecaj uspjeha na samopoštovanje i sigurnost. Izostajanje tog stimulativnog elementa, pak, ne donosi potrebnu motivaciju za uključivanje i posvećenje onom što radi, pa događaje i stvarnost doživljava u terminima ‘slučajnosti i sudbine’.

Mi naravno osjećamo, iako ponekad toga nismo svjesni, da ne donosimo odluke. I, naravno, to nastojimo popraviti. Najčešće tako da donesemo neku odluku. Da nešto s našim odlukama nije u redu, da nismo donijeli pravu odluku prepoznajemo u trenutku kad realizacija ne teče kako treba i kad nastupi neuspjeh. Ići iz neuspjeha u neuspjeh, a imati osjećaj da ‘držimo konce u svojim rukama i stalno odlučujemo’ znači biti kronična žrtva pseudo-odluka. Iako često izgledaju kao stvarne, one to nisu, a njihov izgled zavarava, maskira i omota donošenje pravih odluka. Vječiti bunđije osobe su koje zorno opisuju pseudoodlučivanje.

Svatko se od nas u životu susreo s osobama koje su nam išle na živce jer su se stalno bunile, oponirale, imale potrebu biti pametne i dominirale kritizirajući. Posebno nam to teško pada kad je bilo usmjerenje protiv nas, kad nije bilo dobromajnje ili kad nam je takva kritika pokazala da nismo do kraja u pravu. Ako smo pak samo promatrači, a takva je većina, biramo stranu. Kad je oponiranje usmjerenje protiv nekoga tko nam nije drag, plješćemo, često neovisno o činjenicama i argumentacijama. U suprotnome, stajemo na stranu kritiziranog. Važno je razlikovati vječite bundžije od onih koji se konstruktivno bune. Oni nisu konformisti, ponašaju se asertivno, objašnjavaju svoja stajališta i daju protuprijedloge. No, i jedni i drugi zapravo imaju problem. Imaju teškoća u donošenju odluka.

‘Tako sam i ja za vrijeme jednog sastanka vješto polemizirao u korist nekih ideja koje su trebale pridonijeti poboljšanju kvalitete proizvoda te prodaje općenito. Bio sam iznimno inspiriran, a moji su prijedlozi bili dobri i produktivni. Nažalost, ‘kolegica bundžija’ je svaki put kad bih ja nešto predložio imala prigovor. Neke stvari nisu bile ostvarive iz jednog razloga, druge nisu bile isplative iz drugog. Konstruktivna kritika svakog prijedloga je dobra, na kraju zato i jesmo bili tamo da podijelimo iskustva. Stoga se nisam dao smetati, nego sam svoje ideje sve dalje razvijao i poboljšavao, smišljao nove, racionalizirao… Bez i jednog izuzetka svaka od njih je bila pogodena preciznim snajperskim hicem ‘kolegice bundžije’ baš u najslobodniji točku. Tako smo se nadmudrivali dva dana, sa žarom u očima i naporom na licu. I potkraj drugog popodneva sam pukao. Onako, bez najave. Nisam ni znao da sam toliko ljutit, samog sebe sam šokirao. Počeo sam urlati na sav glas, prolijevati sok i mineralnu što su stajali na stolu, a komadići slanih štapića iz mojih su usta prštili svuda u krug. Svi su bili šokirani. Generalno, doživio sam kritiku zbog svog načina ophođenja i nekolegijalnosti. Ali je rijetko tko uspio uočiti da je ‘kolegica bundžija’ tijekom dva dana pokopala pedeset prijedloga, a nije dala nijedan’, piše jedan menadžer.

Taj primjer zorno pokazuje posljedice problema u donošenju odluka na barem dvije pozicije. Prva je pozicija ‘kolegice bundžije’. Postoje osobe kao ona koje uvijek donose odluke suprotno odlukama većine. ‘Prirodni buntovnici’ često zavaravaju sebe i druge da svoje odluke donose neovisno, tako što su drugačijeg stava. To naravno nije točno. Naime, oni nisu u stanju donijeti odluku prije nego što netko drugi to učini, a tada mu se moraju suprotstaviti. Oni su zbog tog defekta zapravo podređeni drugima i jednaki konformistima s negativnim agresivnim predznakom. Nesretni su zato jer se mrže zbog ovisnosti o tuđem stavu, a buntovni i agresivni stoga što to žele prikriti.

Drug je pozicija menadžera. Kod njega se prepoznaje nekoliko oblika pseudoodlučivanja. Odugovlačenje da kaže što ga smeta na prvom je mjestu. Naravno, postoji mnogo situacija u kojima je odlaganje donošenja odluke potrebno i korisno, posebice kad se čovjek nalazi u stvarnom, a ne lažnom konfliktu. No, beskrajno odugovlačenje kao zamjena za zdravo čekanje jest pseudoodluka koja se prepoznaje po taktici koja se koristi uvijek iznova i ista je neovisno o situaciji, da iskustvo čekanja ne uzrokuje napredak i rast te bolji uvid i promjenu, da nema zdravog zaključka i da čovjek usprkos dojmu da nešto radi, ne radi stvarno ništa već čeka da se nešto dogodi (u ovom slučaju da ‘kolegica bundžija’ i ostali sudionici sastanka uvide vrijednost i važnost osobe menadžera).

Njegova ambivalencija je njegov drugi problem. Ambivalencija je sastavni dio naših obrambenih snaga. Ona se javlja kao popratna posljedica odugovlačenja i ‘čekanja da se nešto dogodi’. Uobičajene obrane su ‘sve su mogućnosti dozvoljene’ ili ‘ni jedan od mogućih izbora nije savršen’ (Stoga se nisam dao smetati, nego sam svoje ideje sve dalje razvijao i poboljšavao, smišljao nove, racionalizirao…), kaže ‘naš’ menadžer. Zrela ambivalencija je prepoznatljiva u sposobnosti da neke želje odbacimo ili da postavimo prioritete za akciju.

Impulzivne reakcije su na trećem mjestu (kaže čovjek da je pukao u agresiji). One su iznutra ili izvana uzrokovane pokušajem da se razbije inertnost i čekanje. Ti potezi nisu stvarne odluke, jer su doneseni pod pritiskom, temeljem uzemljenosti, u strahu od nepoznatog ili mržnje prema sebi. Na četvrtom mjestu je predbacivanje sebi i razmišljanje o propuštenom. Kad stalno razmišljamo ‘što bi bilo da je bilo i da smo drugačije uradili’, pokazuju na temeljni nedostatak posvećenosti izvršenju odluke u cilju neutraliziranja onoga što nam se čini da smo odlučili.