Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

U posljednje vrijeme je ponovo ‘oživjela’ jedna od, kako izgleda, dežurnih tema koja se prema potrebi ‘vadi iz rukava’ i prilično nekritički i neobjektivno eksploatira. Riječ je o odvjetnicima i odvjetničkim tarifama, protiv kojih su ustali i sindikati i tzv. občni ljudi, a dijelom i političari. Više-manje svi imaju sličnu argumentaciju, koja se svodi na to da previsoke tarife sprečavaju pristup sudu i ne osiguravaju kvalitetnu uslugu te da nije prihvatljivo da odvjetnici sami određuju cijene svojih usluga. U jednoj nedavnoj TV emisiji gostovala je i resorna ministrica Ana Lovrin koja je, objašnjavajući što se stvarno želi postići promjenama Zakona o odvjetništvu i posebno time što bi Hrvatski sabor ubuduće davao suglasnost na odvjetničku tarifu, na višekratno ponovljeno inzistiranje voditelja (Mislav Bago) izbjegla odgovoriti i na pitanje kakva je to veza između eventualnog smanjenja cijene odvjetničkih usluga i povećanja njihove kvalitete. Odvjetnicima sigurno ne treba ni odvjetnik ni profesor koji bi branio njihove interese, ali je opći interes svih vrlo javno i otvoreno progovoriti o argumentima i ‘argumentima’.

Dakle, prva teza kojom se napada odvjetnike je da su cijene usluga koje pružaju previsoke. Dopoštavajući da među korisnicima usluga ima onih kojima novac nije problem kao i onih kojima je svaka kuna predragocjena, trebalo bi ipak biti objektivan. Iznos koji svi kritičari stavljuju u prvi plan je 100.000 kn plus PDV za jedno ročište koje može trajati i samo nekoliko minuta i ponoviti se (uz istu cijenu) još neograničeni broj puta. Takvih spisa u kojima se primjenjuje takav obračun je jako malo, jer je riječ o vrijednosti spora od najmanje 22,500.000 kn i u pravilu o sporovima između pravnih osoba, odnosno tvrtki, jer pojedinaca koji bi se sporili za 22 milijuna kuna (ipak) nema mnogo. Interesantno je pritom da se Hrvatska udruga poslodavaca, barem za sada, nije priključila napadima na cijene odvjetničkih usluga.

Nitko, međutim, ne spominje one jako česte postupke u kojima je odvjetnička naknada na ročištu 250 ili najviše 500 kn. Riječ je o sporovima do 5.000 kn vrijednosti, ali i svima koji se odnose na smetanje posjeda, služnosti, razvoda braka, utvrđenja ili sporavanja očinstva… U svim tim sporovima ročišta mogu trajati jako dugo, a kod razvoda ili utvrđenja očinstva je to pravilo, uz maksimalne neugodnosti kojima je odvjetnik izložen. Napada se i cijena savjetovanja u visini od 500 kn za započeti sat. Nitko ne spominje ni mogućnost dogovora s odvjetnikom u razmjeru s uspjehom u parnici, koja je u praksi jako česta, kao ni činjenicu da se jako rijetko naplata obavlja onim redom, odnosno dinamikom kojom postupak ide. Umjesto toga, odvjetnik najčešće čeka na kraj postupka i svoju naplatu čak i ako nije sklopio sporazum sa strankom. To u praksi znači čekanje koje je upravo razmjerno sporosti hrvatskog pravosuđa, dakle pravilo je poček od nekoliko godina, što za odvjetnika predstavlja veliki teret. Nitko ne spominje ni obvezu plaćanja PDV-a (za one koji su u sustavu poreza na dobit) nakon izdavanja računa čak i ako račun nije naplaćen, kao ni besplatno zastupanje po Tbr. 43 u slučajevima kada ga Hrvatska odvjetnička komora imenuje kao zastupnika ili branitelja iz socijalnih razloga.

Nitko ne spominje ni usporedbi s drugim davateljima usluga ni je li logično i prihvatljivo da je odvjetnička usluga zastupanja u visini od 500 kn ili savjetovanja s istom cijenom u pravilu jeftinija od bilo kojega vodoinstalaterskog ili električarskog zahvata u stanu, da i ne spominjemo cijenu sata različitih europskih i svjetskih ‘stručnjaka’ i eksperata koje nitko ne dovodi u pitanje. Nitko ne spominje ni da se usluge državnog odvjetništva obračunavaju onoj strani koja izgubi postupak prema istim cijenama kao i odvjetničke, a oni koji zastupaju su na državnoj plaći koju često, jer se radi najčešće o vrijednim parnicama (treba se samo sjetiti nedavnih presuda u sporu u vezi s nabavkom oružja pred sudom u Zagrebu i zemljišta pred sudom u Sinju), ‘zarađe’ u jako kratkom vremenu. Napokon, nitko ne spominje ni da onaj tko izgubi sudski postupak na kraju plaća i trošak protivne stranke, što znači da se onaj tko je u pravu praktično besplatno parniči. S druge strane, upravo parnični trošak koji mora platiti onaj tko izgubi postupak mnoge koji bi iz obijesti vodili postupke u tome destimulira i time se pomaže rasterećenju pravosuda.

Druga teza napada na odvjetnike odnosno cijene njihovih usluga je da nije normalno da odvjetnici sami određuju cijenu svojih usluga. Na prvi pogled taj prigovor izgleda dosta logičan. Međutim, treba se upitati zašto to isto pravo nitko ne osporava liječnicima, arhitektima, generalno vještacima i mnogim drugima, zašto su meta samo odvjetnici. Dodatno, treba to pravo dovesti u vezu s postojanjem ili nepostojanjem prava pristupiti sudu bez odvjetnika i izraditi pisani dokument (primjerice ugovor) bez odvjetnika – takvo što kod nas ne postoji, a u nekim drugim državama postoji. Da postoji i kod nas, opseg odvjetničkih poslova bi se jako proširio, što bi moglo značiti i smanjivanje cijena, sudovi bi bolje radili, jer primjerice, bilo bi mnogo manje potrebe za uređenje tužbi i sličnog, što se kao pravilo događa kada netko sam sebe nestručno zastupa.

Ovako, u aktualnom prijedlogu izmjena Zakona o odvjetništvu (čl. 31.) stoji da je Hrvatska odvjetnička komora dužna u roku od tri mjeseca otkad te izmjene stupe na snagu donijeti novu tarifu i uputiti je na suglasnost Hrvatskom saboru, koji može dati suglasnost ili je uskraćiti uz određene primjedbe i preporuke – ako ih Hrvatska odvjetnička komora prihvati i u roku do dva mjeseca dostavi usklađenu tarifu, Hrvatski sabor će dati suglasnost, a ako ne, ministar pravosuđa će donijeti privremenu tarifu.

Ne prejudicirajući što će se događati, posebno hoće li predloženi tekst izmjena Zakona o odvjetništvu biti usvojen ili ne i kako će Hrvatski sabor reagirati na podnesenu tarifu radi suglasnosti i kako će izgledati ta tarifa, neke primjedbe se u odnosu na Prijedlog zakona o odvjetništvu jednostavno nameću. Zašto primjerice nema nikakvih kriterija kojima će se Hrvatski sabor rukovoditi kod davanja ili odbijanja suglasnosti, kao i ministar u slučaju privremene tarife, zašto i najstroža sankcija protiv odvjetnika stranca vrijedi samo unutar Republike Hrvatske, zašto odvjetnik stranac nije obvezan znati hrvatski jezik, zašto za službene obrane tarifu propisuje Ministarstvo pravosuđa (bez suglasnosti Hrvatskog sabora ili Hrvatske odvjetničke komore) i dolazi do situacije da državni odvjetnik za svoje zastupanje bude priznat u iznosu dva ili tri puta većem od onog što se ‘privatnom’ odvjetniku priznaje kod službene obrane za isti posao?

Treća teza napada je da bi niže cijene značile bolju uslugu, što je toliko apsurdno da ne zaslužuje ni riječi više od samog spominjanja. Naravno, nikakva cijena sama po sebi ne jamči kvalitetu, ali kad je notorno da se iz odvjetničke cijene alimentiraju odvjetnički troškovi i da se iz tog izvora (a ne državnog) i opremaju odvjetničke kancelarije i ulaže u edukaciju i odvjetnika i vježbenika te plaćaju porezne i druge slične obveze, valjda je jasno da bi niža cijena mogla samo ugroziti sve te aktivnosti.

Nažalost, praktično se ne spominje ono što bi se daleko prije trebalo spominjati od cijena odvjetničkih usluga. Budući da su odvjetnici osigurani od profesionalne odgovornosti (makar na premali iznos kao minimalni i obvezni, a čudno je i znakovito da i to nije predmet kritike) kao zaštita korisnika njihovih usluga trebalo bi brinuti i o zaštiti njih protiv korisnika usluga koji ne plaćaju, a često se događa i promjena zastupnika ili opoziv punomoći u vrijeme naplate kao jedan vid zlorabe, da i ne spominjemo mogućnost stečaja pravne osobe koju zastupaju i u kojem slučaju nemaju privilegirani položaj kao vjerovnik.

Sigurno je da ključno područje poboljšanja nije na planu cijene odvjetničke usluge ni donošenja tarife koja te cijene određuje. Hrvatska odvjetnička komora nije svoje pravo zloupotrijebila, postojeća tarifa (uz sitne izmjene) vrijedi već četiri godine, što znači da je realno cijena odvjetničkih usluga (uzimajući u obzir službenu inflaciju) faktički u tom razdoblju bitno smanjena, a prije toga je tarifa vrijedila čak osam godina bez ikakve promjene. Trebalo bi se fokusirati na povećanje razine kvalitete usluga, na definiranje standarda postupanja odvjetnika kao profesionalca, na uvjete kojima prostorno i opremom mora udovoljavati odvjetnički ured, na pogodnosti za zapošljavanje i školovanje zaposlenika u uredu itd.