Uvjeti projekata koje financira EU iz IPA-inih fondova ‘namještaju’ te poslove tvrtkama iz EU, žale se hrvatski softveraši.
No, dio hrvatskih IT poduzetnika tvrdi da će tvrtke koje sada rade kao podugovarači sutra mnogo profitirati.
Kao svojevrsna javna tajna koju već dulje prepričavaju softverske kuće u Hrvatskoj kruži priča da su natječaji za projekte koji se financiraju iz fondova EU namješteni tako da samo tvrtke iz Unije mogu dobiti te poslove, a to namještanje se sastoji u zahtjevima natječaja, postavljenim previsoko za bilo koju hrvatsku tvrtku.
I doista, da letvicu ne uspijevaju preskočiti ni najveći hrvatski igrači nedavno je posvjedočio i predsjednik Uprave IN2, najveće domaće neovisne softverske kuće, Ante Mandić: “Prije nekoliko godina prijavili smo se za projekt vrijedan četiri milijuna eura, ali je uvjet bio da tvrtka u zadnje tri godine ostvaruje po 15 milijuna eura prihoda, čime je automatski eliminirana cijela hrvatska softverska industrija jer nijedna softverska tvrtka u Hrvatskoj nema godišnji prihod veći od 10 milijuna eura. Potražili smo strane partnere, međutim, oni su na našu cijenu dodali 55 posto provizije, što je našu ponudu učinilo preskupom,” rezignirano se prisjetio Mandić, dodajući da takvih primjera natječajne letvice previsoke i Branki Vlašić može nabrojiti na desetke.
A da je znatan novac u pitanju svjedoči i konzultantska tvrtka Schuman Associates iz Bruxellesa, koja procjenjuje da će se 10 posto sredstava iz fondova IPA-e (Instrument for Pre-Accession) utrošiti na ICT, što konkretno za Hrvatsku znači oko 43 milijuna eura.
Sve do sada ispričano zvuči kao zavjera da se hrvatske tvrtke izbacu iz igre. A kako onda zvuči činjenica da postoji multinacionalna korporacija čija hrvatska podružnica plaća konzultante našim tvrtkama da dobiju poslove na natječajima EU? Korporacija se zove Cisco, najveći je svjetski proizvođač opreme za računalne mreže, a čovjek koji je zaslužan za plaćanje konzultanata zove se Denis Stanarević i u hrvatskom Ciscu zadužen je za javni sektor.
“Postoji osjećaj među hrvatskim tvrtkama da su ti natječaji namješteni za one iz EU,” potvrđuje nam Stanarević.
“Pitanje je koliko i koje tvrtke mogu financirati svoje ljude da ‘kopaju’ dok pišu ponudu, jer to je jako ozbiljan posao, a možda i ne uspiju na natječaju,” govori Stanarević, ali dodaje i da postoji primjer hrvatske tvrtke koja je dobila projekt EU, poput zagrebačkog Siemensa, koji je pobijedio na natječaju za računalno umrežavanje naših graničnih prijelaza, posao jednak onome koji je Siemens već odradio u Rumunjskoj.
Stanarević tvrdi i da su žalopojke o lošem riješenju financiranja projekata EU obično pretjerivanje.
“Fondovi IPA-e su učenje kako ćemo, kad Hrvatska uđe u EU, koristiti Unijine strukturne fondove, ali je ‘posao’ IPA-e i edukacija u poslovnoj kulturi koju zahtijeva tržište Europske unije,” govori Stanarević.
“Procjena mrežnog dijela projekata je tri do pet posto njihove vrijednosti. Ako je riječ o milijunu eura, tri posto je još uvijek lijepa svota, a taj posao moraju odraditi ljudi koji ovdje žive. I zato što će oni učiti kroz te projekte širiti svoje biznise. Živim ovdje i osobni mi je interes da mi dobro funkcionira i granica i vodovod i katastar,” iskreno priznaje Stanarević, odmah dodajući i preporuku.
