Švicarska grupa EGL potpisala ugovor s Iranom o investiranju u plin

SAD i njegovi saveznici zabrinuti su da bi njihove sankcije nametnute Iranu mogle biti ugrožene novim valom europskih ulaganja u iranski strateški plinski sektor. Teheran je već ugovorio poslove s kineskim i malezijskim tvrtkama prekinuvši tako dugotrajnu investicijsku sušu u svom energetskom sektoru, a Washington se posebno uznemirio nedavnim postizanjem dogovora s jednom švicarskom grupom. Novo nastala situacija prijeti razotkriti sve manji američki utjecaj na strateške odluke stranih kompanija. Iako su SAD i njegovi saveznici uspjeli uvjeriti Vijeće sigurnosti da Iranu nametne tri paketa sankcija protiv njegova nuklearnog i raketenog programa i banaka, isto se nije protegnulo na iranski energetski sektor. Sve je donedavno neformalni američki pritisak u kombinaciji s teškoćama poslovanja u Iranu, izgleda, bio dovoljan da odvrati mnoge kompanije od potpisivanja ugovora s Iranom.

Neformalno, doduše, stvar je nešto drukčija, a pouzdani izvori govore i o tome da u Iranu, putem nešto sofisticiranih zaobilaznih mehanizama poslovanja, ima mnogo američkih kompanija. Na kraju krajeva, bitno je da profit završi u pravom džepu, sve između tek je tehnikalija. Sada, pak, SAD ozbiljno strahuje da bi postignuti dogovor na 25 godina između Elektrizitats-Gesellschaft Laufenburga i Irana mogao ohrabriti i druge da se upuste u osvajanje iranskog plinskog sektora usprkos ope- tovanim pozivima američke administracije na sankcije protiv neposlušne zemlje. A plina, kao i nafta, imaju dosta, što posebno zabrinjava ‘Amerikance i njihove saveznike’, od kojih, kako sada stvari stojte, mnogi nemaju problema u mirenju uloge iranskog poslovnog partnera s ulogom velikog i odanog američkog prijatelja.

Švicarska vlada objavila je da bi ugovor mogao dosegnuti vrijednost od 27 milijardi eura. Zabrinutost proizlazi iz toga što bi taj ugovor mogao poput Austrijanaca ponukati i druge da potvrde svoje energetske investicije u Iranu i da bi kompanije poput francuskog Totala mogle slijediti njihove primjere i potpisati svoje ugovore – izjavljuje zapadni diplomat. Ističe da je EGL-ov ugovor prekinuo dugo razdoblje ograničavanja europskih kompanija na neobvezujuće sporazume o razumijevanju s Iranom. Dodaje da se mnogo pozornosti posvećuje sankcijama iranskim bankama, ali investicije u energetski sektor Iranu mnogo su važnije. Ta zemlja, naime, ima drugu najveću zalihu plina na svijetu, a izvozi mnogo manje od potencijala. Primamljivo? Prilično.

Flynt Leverett, bivši savjetnik za Bliski istok u američkom Vijeću nacionalne sigurnosti, kaže da se povećava pritisak na neameričke kompanije da zaključe ugovore s Iranom s obzirom na sadašnje ugovore kineskog Sinopeca i malezijskog SKS-a s tom zemljom. Washington je toliko bijesan kad je riječ o švicarskom poslu da su već počeli stizati i pomalo djetinjasti prijedlozi za preispitivanje uloge Švicarske kao diplomatskog predstavnika SAD-a na Kubi i u Iranu. Švicarci, pak, odgovaraju da nema nikakvih sankcija koje bi branile investicije u iranski energetski sektor, što je točno, i da je svrha ugovora o isporuci plina koji je EGL potpisao olakšati energetsku nestašicu u Italiji. Gotovo 30 godina Švicarska pruža kvalitetne usluge predstavništva SAD-u u Iranu, rekao je glasnogovornik švicarskog ministarstva vanjskih poslova.

Slijedom ugovora neki su europski vode izrazili zabrinutost novim investicijama u ukapljeni prirodni plin, sektor u kojem su neke grupacije poput Totala, Royal Dutch Shell i OMV-a već postigle preliminarne dogovore, ali ih još nisu formalizirale. Iran je te kompanije upozorio da ugovore moraju formalno zaključiti do lipnja ili će investicije morati potražiti drugdje. Uzima-jući u obzir energetske potrebe svijeta i zamah nekih ekonomija, to ne bi trebao biti problem, a toga su, očito, te kompanije i svjesne. S druge strane, političari kao da su gluhonijemi, pa je tako Gordon Brown neki dan pozvao na pomoć u sankcija i njihovo proširenje na ukapljeni plin. Royal Dutch Shell se, izgleda, baš ne slaže.

Europski diplomati spekuliraju da je malo vjerojatno da će EU pristati na formalne sankcije u iranskom energetskom sektoru u blizoj budućnosti. Umjesto toga posvetili su se iranskoj banci Melli. Mnogo bezbolnije. Diplomati tvrde da je Brownova izjava pokušaj povećanja političkog pritiska na investicije u taj sektor. Prema američkim zakonima investicije veće od 20 milijuna dolara u iranski energetski sektor mogu dovesti do ‘mjera odmazde’. Što to točno znači, nije jasno, no i sâm Leverett priznaje da su mogućnosti Washingtona ograničene: EU bi nas uspješno mogao odvesti na sud (Svjetske trgovinske organizacije) i dobiti slučaj.