Prosvjedom sindikalnih središnjica prije mjesec dana počela je sezona prosvjeda u Hrvatskoj. Nije riječ samo o tome da su nakon sindikalaca štrajkali srednjoškolci (protiv državne mature) i sada studenti (protiv nepripremljene ‘Bolonje’). Protestirali su radnici Salonita iz Vranjica, pirotehničari, T-HT-ovi sindikalisti, prijete prijevoznici…
Sanaderova Vlada odgovara krajnjom popustljivošću. Svakomu tko i pomisli na prosvjed, nadležni ministri obećavaju ispunjenje svih zahtjeva. Ne pita se za cijenu. Premijer se ‘osobno zauzima’ za zahtjeve pobunjenih.
Poruke su jasne. Kad vlada nema jasnu strategiju, kad ne zna kamo ide, svaki joj je put i svaki zahtjev prihvatljiv. Svaki se parcialni interes može zadovoljiti. Važan je samo socijalni mir. Uskoro su lokalni izbori. Ne smije ih se izgubiti.
S druge strane, interesnim skupinama šalje se signal da je došlo vrijeme kad se može, pa čak i bez prevelikog napora, pritisnuti vladu da ispuni svaki zahtjev. Mudrijima je jasno da se cijena neprincipijelnih poteza mora kad-tad platiti. Ali kad su pravila igre već takva, agresivniji razmišljaju: ‘Nek cijenu plate naivci koji se ne usude izaći na ulicu!’
Treće, to je dokaz da institucije sustava i dalje ne funkcioniraju. Pa čovjeku ostaje ili da individualno nade vezu u državnoj administraciji (usput je nije naodmet malo podmititi) ili da sa supatnicima osnuje udrugu i pošalje vijest da se sprema izaći na ulicu.
U deset godina gotovo se ništa nije promijenilo. Primjera radi, 1998. također je zaradala serija prosvjeda ili prijetnji prosvjedima. Seljaci su se bunili zbog obračuna PDV-a u zaštitnoj cijeni pšenice, sindikati Petrokemije (uspješno) prijetili su ako se kontrolni paket dionica njihove tvrtke uvrstit u treći krug kuponske privatizacije. Građani Segeta prijetili su blokadom ceste ako im hotelijeri ne plate zaostale komunalne naknade. Ribari s Dugog otoka prijetili su blokadom Ždrelskog tjesnaca ako im se zabrani lov na dobrim lokacijama…
Zanimljivo je da je godinu dana poslije, 1999., počela recesija. Sličnost sa sadašnjim stanjem u Hrvatskoj jest u tome što se ponovno usporava rast BDP-a. Može se zaključiti da postoji veza. Dok se rast uspjeva ‘pumpati’ vanjskim zaduživanjem, Vlada uspjeva krpati rupe. Kad sretno razdoblje dođe kraju, blagajna je praznija, povećava se nape- tost, počinju protesti i Vladino ulizivanje nezadovoljnicima.
