TOM PETERS: Od sivog odijela do poslovnog revolucionara

In Search of Excellence, okosnica cijele Petersove karijere, knjiga je u koju nitko u početku nije vjerovao. Kad je odlazio iz McKinseyja, tvrtka mu je prepustila 50 posto zarade od prodaje vjerujući da će se to pretvoriti u polovinu ničega jer knjiga neće uspeti na tržištu. No prodana je u šest milijuna primjeraka i osvojila je status najprodavanije poslovne knjige svih vremena.

Kad je Tom Peters 1981. napustio McKinsey, konzultanstku kompaniju u kojoj je zaradivao mnogo novca i upustio se u nepoznato, bilo mu je 40 godina i toga je dana ponovno rođen. Do tada je bio samo jedan vojnik McKinseyjeve konzultantske armije, pomalo ekscentričan, ali nimalo poznat ili slavan. Rastao se s kompanijom, koju su insajderi uvijek zvali samo Tvrđka, ne mogavši zapravo više podnijeti njezinu frustrirajuću strukturiranost. Njegovo epohalno djelo In Search of Excellence (U potrazi za savršenim), knjiga koja je završila glavama svih poslovnjaka, tada je bilo u nastanku. Nakon odlaska iz McKinseyja prometnuo se u suvremenoga gurua menadžmenta koji po svijetu propovijeda često revolucionarne ideje na i danas revolucioniran način.

Petersa ne zanima prosječnost, on traži izvršnost, ne zanimaju ga ljudi koji se nisu voljni mijenjati i beskompromisni je kritičar bezvolnosti i nedostatka ambicije. Traži inovativnost i cijeni strast, voli provocirati u potrazi za novim idejama, a njegova su ciljana publika mladi ljudi i u novije vrijeme žene, za koje vjeruje da su budući lideri ekonomije i politike. Domaći poslovnjaci Toma će Petersa upoznati 5. lipnja na Adria Business Forumu u zagrebačkom hotelu Westin. No Tom Peters, relativno nepoznat široj poslovnjavi Jugoistočne Europe, nije uvijek bio buntovnik kakav je danas u sedmom desetljeću života.

Thomas Jacobs Peters rođen je 1942. u Baltimoru, a odrastao je onkraj Annapolisa u Marylandu. Dječ mu je iz Njemačke u SAD, tada obećanu zemlju, stigao 1870.; u odgoju budućih generacija ustrajao je na njemačkoj radnoj disciplini. Petersov je otac Frank bio vlasnik male tvrtke u energetskom sektoru u kojoj je radio 41 godinu. Tom Peters će danas reći da poštujte svojeg oca iako su se svadali poput psa i mačke. Mladi je Peters često bio ljutit zbog stajališta svog oca, a onda se našao u situaciji da ih ponavlja poput papagaja. Frank Peters je umro u lipnju 1980., četiri dana prije nego što je njegovu sinu Tomu objavljivao prvi članak na otvornoj stranici Wall Street Journala. Frank i Tomova majka Evelyn, po zanimanju učiteljica, nisu bili siromašni, ali bili su daleko od bilo kakva bogatstva. Tom je bio njihov sin jedinac. Kad su 1951. kupili svoj prvi automobil Chevrolet, bio je to veliki obiteljski odgajac. Oduševljenje je bilo toliko da je Tom Peters poslije rekao da njegov otac ne bi vratio taj automobil proizvođaču ni da mu je dostavljen bez osovine. Majka je imala velik utjecaj na sina jedinca, a Tom joj je u In Search of Excellenceu odao priznanje.

U želji da studira, krenuo je u pripremu školu za američku mornaricu, ali to nije bila jedna od onih škola uz pomoć koje se dospjevalo izravno u ligu Ivy, odnosno na neko od najprestižnijih sveučilišta u SAD-u. Najprije je htio biti kemičar, zatim arhitekt, ali na kraju se ispostavilo da nema pojma što želi studirati. Upisao je arhitekturu na Sveučilištu Cornell, no odustao je nakon prvog semestra i prebacio se na građevinu te diplomirao drugi u klasi. Zanimljivo je da je Peters studirao na Cornellu istodobno s još dvojicom budućih pisaca bestsela – Johnom Naisbittom, autorom knjige Megatrends Fame, i Kennethom Blanchardom, autorom djela The One Minute Manager. Tijekom 1983. trojica su Cornellovih alumnija popunila prva tri mjesta New York Timesove liste najprodavanijih poslovnih knjiga.

Budući da je Peters studirao uz stipendiju američke mornarice, nakon završetka studija priđužio se vojsci. Našao se u Vijetnamu, gdje je gradio mostove. Bio je odgovoran za gradnju vrijednu 20 milijuna dolara. Vojnu službu napušta 1970. i tako umiruje bijes svoje majke koja nikako nije mogla pojmiti da će joj sin izgraditi karijeru kao vojni graditelj mostova. Ne znajući kamo će dalje, Peters je kratko vrijeme radio u Washingtonu D. C.-ju baveći se prodajom nekretnina i savjetovanjem u području financijskog planiranja.

S obzirom na to da nije imao bolju ideju, priznalo je i sâm, odlučio je upisati magisterij poslovnog upravljanja (MBA) pa se prijavio na sveučilišta Harvard i Stanford. Odabralo je te fakultete jer su bili prvi i drugi na listi jednog poslovnog magazina; danas svoj izbor opisuje arogantnim jer se prijavio uoči isteka roka. Između Harvarda i Stanforda odlučio se za Stanford. Prije početka MBA studija nije imao ambiciju baviti se ničim posebno. Nakratko se zapošlio u tvrtki Peat Marwick u Washingtonu D. C.-ju (danas KPMG) i to je bilo njegovo prvo konzultantsko iskustvo, nakon kojeg je krenuo na Stanford.

Ondje Peters upoznaje neke od svojih intelektualnih mentora među kojima je najutjecajniji bio Gene Webb, koji je umro 1995., a s kojim je Peters bio vrlo blizak i kojem je posvetio In Search of Excellence.

Stanford, koji je uvijek bio politički liberalna okolina, Petersu je odgovarao jer je sebe uvijek doživljavao kao umjereno aktivnog demokrata. Iako je živio u središtu prosvjeda protiv tamošnjeg rata, nikad nije bio aktivan u studentskoj politici. Na tom sveučilištu jednostavno nije bilo buntovničkog duha. MBA diplomu Peters je stekao 1972., a 1973. doktorat znanosti. Put ga vodi natrag u Washington D. C., gdje se zapošljava u Uredu američke Vlade za upravljanje i proračun (OMB). U travnju 1973. postaje prvi direktor Odbora za međunarodnu kontrolu pro-meta narkoticima, a zatim pomoćnik direktora OMB-a za nacionalnu politiku protiv zloupotrebe droga. Tada postaje potpuno i beznadno fasciniran kompleksnim organizacijama. Iz kuta je promatrao veliku organizaciju i ljude koji se bore s birokracijom i sustavom koji ih je potpuno zarobio, i nije mu bilo jasno zašto to rade. Posao globalne kontrole narkotika iskoristio je za obilaženje svijeta. Umjesto da sjedi za stolom, poslužio se mudrijom metodom – odlazio je na teren. Upravo će prisutnost menadžera na terenu poslije postulirati kao nužnost vodenja suvremenog poduzeća. Vjerovao je – i nije grijesio u tome – da iskustvo s terena jača njegove argumente. Do kraja 1974. Peters se umorio nerealnošću života u washingtonskoj politici. Nije htio natrag u akademski svijet, pa se prijavio na najtečaj konzultantske kuće McKinsey. Ta ga je kompanija, njegova blagodat i prokletstvo, zanimala i prije Stanforda mada nikad nikomu nije bilo sasvim jasno zašto, osim, naravno, zbog izdašnih financijskih uvjeta u kojima su živjeli i poslovali McKinseyjevi konzultanti. Nadao se da će ovaj put dobiti posao jer je Stanford, koji je uspješno završio, bio jedno od tradicionalnih lovišta na McKinseyjev kadar.

No taj je put Peters imao jače naoružanje. Dvojica njegovih kolega iz OMB-a koje je tada vodio Roy Ash bili su šefovi zamjenici s radnim iskustvom upravo u McKinseyju. U lipnju 1974. poslao je molbu uredima u Los Angelesu i San Franciscu s preporukom McKinseyjeva čovjeka Dolpha Bridgewatera. Na razgovoru za posao, sâm će priznati, bio je šokantno arogantan i nije razumio zašto ga ne čekaju rašireni ruku. Ipak, dobio je ponudu za posao iz oba ureda i odabrao San Francisco, gdje počinje raditi 2. prosinca 1974. Sedam godina poslije odlazi iz tvrtke koja je poslovala prema principu – gdje su fakture veće, više se sati radi, standardi su viši, rezultati bolji i ljudi bistrijii. Radio je u kompaniji koju se opisivalo kao vrlo odmjerenu i konzervativnu, opsesivno profesionalnu i veoma uspješnu.

Petersu život u McKinseyju nije bio lak. Da pače, zaključio je da je osmišljen tako da nikad ne bude lagank. Tijekom sedam godina rada za McKinsey stasao je profesionalno, ali nikad nije znao što će ni gdje će biti njegov idući zadatak. Tih sedam godina patio je, kaže, od stalnih glavobolja prouzročenih kompanijskim očekivanjima. Nagradio ga se uspjeh, ali za preživljavanje tog tempa trebalo je beskonačno mnogo kofeina. Peters nikad nije svladao korporativni stil McKinseyja, pa čak ni u pisanju izvještaja nije mogao suzbiti svoju prozu u ono što je držao ograničavajućim stilom kompanije.

Peters je u McKinseyju postao nešto poput superzvijezde – elokventan i strastven. Htio je postati biznis-guru, ali to nikako nije bio McKinseyjev stil pa mu kompanija to nije mogla dopustiti. Njegov je posao trebao biti servisiranje jednog pa drugog klijenta, često nekolicine istodobno, ali nikako biti slavan. Odlazak iz McKinseyja za Petersa je stoga bio prirodan. Cijenio je organizaciju, ali htio je raditi nešto drugo. Napustio je tvrtku u prosincu 1981., pri čemu mu je Robert Waterman, koautor knjige In Search of Excellence i jedan od McKinseyjevih direktora, savjetovao da ode za svoje dobro te mu pomogao da osigura vrlo primamljiv poslovni ugovor.

Napokon, upravo je u to doba Petersovo i Watermanovo istraživanje principa poslovanja najboljih poduzeća u SAD-u, koje je pretežno financirao njemački Siemens, prerastalo u knjigu In Search of Excellence, nedvojbeno okosnice cijele Petersove karijere. Dogovoreno je da će ga McKinsey plaćati još pet mjeseci, i to 10 tisuća dolara na mjesec, da bi je mogao dovršiti. Peters se obvezao da će tih 50 tisuća dolara vratiti kompaniji od zarade od prodaje knjige. McKinseyju je dodatno pripalo pravo na 50 posto ukupne zarade od prodaje. Tvrtka je pristala na takav dogovor kojim je Petersu pripala polovina svega jer je duboko vjerovala da će se to pretvoriti u polovinu ničega s obzirom na to da, vjerovatno, neće uspjeti na tržištu.

Čak je kružila i priča, objavljena u Fortuneu 1993., da su se McKinseyjevi lideri pri Petersovu odlasku naslađivali šalom da Peters može zadržati sav novac proda li se ta knjiga u više od 50 tisuća primjeraka. No prodano je šest milijuna primjeraka i osvojila je status najprodavanije poslovne knjige svih vremena. Cijela priča nije prošla bez svade kompanije i bivšeg zaposlenika o podjeli novca. Zamršene odnose najbolje ilustrira podatak da Waterman nije dobio ni novčića za knjigu u prvih pet godina njezine prodaje. Napustio je McKinsey 1984., umoran od vođenja unutarnjih bitaka.

Gleda li se Petersovu karijeru prije knjige In Search of Excellence, vidi se da je on, zapravo, poput mnogih mladih ljudi upadao u poslove, dopuštajući da ga voda nosi pritom skupljujući iskustva kamo god je stigao. Karijeru nije planirao, i da nije bilo te knjige, možda bi ostao u McKinseyju, ali je isto tako mogao otputati na-trag u akademsko vode ili sasvim drugo područje. S bestsellerom u rukama, iskoristio je sve što mu se nudilo, a život mu je postao buran, satkan od pisanja novih knjiga i održavanja seminara. Nikad nijedna njegova knjiga nije prodana poput prve. Sljedeći Petersov uradak bio je A Passion for Excellence, knjiga u koautorstvu s Nancy Austin objavljena tri godine nakon In Search of Excellence. Iako se probila na vrh ljestvica poslovnih knjiga, prodavala se znatno slabije. Nešto bolje išlo mu je s Thriving the Chaos, a nešto lošije s Liberation Management, koji je prodan u samo 500 tisuća primjeraka. Samo? Naravno, te su brojke većini autora ipak nezamislivo visoke. In Search of Excellence je, ipak, bio fenomen, nešto poput biti Neil Armstrong, reći će u prvoj biografiji Toma Petersa njezin autor Stuart Crainer, koji gurao menadžmenta opisuje pod naslovom Corporate Man to Corporate Skunk uz objašnjenje da je riječ o čovjeku koji je u McKinseyju počeo kao tipični korporativni menadžer čiji poslovni put odlikuju sigurnost, sivo odijelo, nedvojbeno potpora statusu quo i lojalnost organizaciji, a završio kao inovativan, brzo pokretljiv i ekscentričan čovjek koji radi na rubu korporacije.