‘Krojenje’ događanja prema mjeri klijenta

Kristian Ćurković je Dalmatinac kojem je hobi snowboarding, ne voli visoke temperature i radoholičar je. Ne povodi se za stereotipima i komentira: – Nisu ni svi Japanci radišni!

Vijest o imenovanju 30-godišnjega Kristiana Ćurkovića na čelo H1 Telekoma, objavljena prije desetak dana, nedugo nakon ulaska HPB-u vlasničku strukturu tvrtke s 41,25 posto udjela, izazvala je podijeljeno mišljenje u telekomunikacijskim krugovima. Za dio poznavatelja situacije u H1 Telekomu takav rasplet sasvim je razumljiv i smatraju to još jednim pregovaračkim uspjehom Zorana Ćurkovića, jer je i kao drugi suvlasnik po veličini, s udjelom od 33,75 posto, uspio nametnuti ‘svog čovjeka’ u Upravu. A drugi su najblaje rečeno u najmanju ruku frapirani tim izborom jer smatraju da je na čelo tvrtke, u trenutku kada joj baš i ne cvjetaju ruže, trebao doći prekaljeni menadžer.

Ime Kristiana Ćurkovića u telekomunikacijskim krugovima prilično je nepoznato iako je u H1 Telekomu od 2004. godine obnašao cijeli niz odgovornih funkcija, vjerojatno zbog činjenice što je oduvijek bio u sjeni svoga starijeg brata Zorana. Vidljivo je to i iz odgovora većine naših sugovornika. Na pitanja o mladem Ćurkoviću većina njih odgovarala je protupitanjem: ‘Mislite na Zoranovog brata’?

Stoga je, čini se, priču o Kristianu teško ispričati bez spominjanja starijeg brata. Zorana Ćurkovića, kažu izvori bliski obiteljskim krugovima, otac je poslao u poduzetništvo s popudbinom ‘teškom’ navodno oko dva milijuna eura, koje je on uložio u Elektromagic, tvrtku za uvoz, distribuciju i prodaju mobitela. Dosta godina kasnije otac je starijem bratu poslao Kristiana iz Njemačke, da mu u obiteljskoj tvrtki nađe adekvatno mjesto. Prema istom načelu, odnosno principu krvnog srodstva, mladi brat dospio je i na čelo H1 Telekoma i navodno se uopće nije tražilo drugo rješenje unutar tvrtke.

Suprotno tim tvrdnjama, Kristian Ćurković kaže da je potpuno kriva percepcija da je H1 Telekom obiteljska kompanija i da ga je čekalo radno mjesto, odnosno da je svoju poslovnu karijeru vezivao uz H1.

Sudeći prema onome što nam je ispričao, njegov usmjerenje prema tehnologijama počelo je još od malih nogu, jer je uvijek volio rastavljati i sastavljati razne tehničke naprave. Nakon završene srednje ekonomske gimnazije u Njemačkoj, upisao je ekonomiju na Međunarodnom sveučilištu u Bruchalu. Vođen idejom da čovjek ući dok je živ i da je potrebno stalno usavršavanje, pogotovo u ICT industriji koja se mijenja iz dana u dan, odlučio se za daljnju specijalizaciju iz telekomunikacijskog i financijskog sektora. Između 50-ak sveučilišta koje je razmatrao izabrao je poslovnu školu Nanyang u Singapuru, a u tom odabiru presudila je činjenica da je navedena škola imala odlične reference, da su polaznici dolazili iz najrazvijenijih zemalja svijeta te zato što je, kako kažu Amerikanci, ‘the’ mjesto za specijalizaciju na najnovijim tehnologijama. Spoj autohtone kulture i modernizma, male i zatvorene sredine i kozmopolitskog svijeta, kao i istočnjačka kuhinja, ono je što mu se najviše svidjelo u Singapuru i zbog čega će danas reći da mu je to najdraža država (i grad) na svijetu.

Unatoč tome što je Singapur na njega ostavio više nego dobar dojam te je tijekom zadnjih par mjeseci imao nekoliko ozbiljnih poslovnih ponuda, kaže, nikada nije ozbiljno razmišljao da ostane tamo. Nakon studija imao je i ponude za posao u Njemačkoj, u kompaniji koja je danas konkurent H1 Telekomu, ali se na kraju ipak opredijelio za povratak u Hrvatsku i to danas smatra jednim od najboljih poteza koje je povukao. U bratovu tvrtku, Elektromagic, došao je 2002., a dvije godine kasnije prešao je u H1 Telekom. Najprije je obnašao funkciju prokurista i voditelja Odjela razvoja proizvoda i usluga, 2006. godine imenovan je izvršnim direktorom, a od preoblikovanja tvrtke Portus d.o.o u dioničko društvo na funkciji je glavnog direktora.

Kao i kad je riječ o imenovanju mladeg Ćurkovića na novu funkciju predsjednika Uprave, mišljenja su podijeljena i u vezi s tim kako će mladi brat voditi H1 Telekom.

Oni koji poznaju Kristiana Ćurkovića, za njega će reći da nije tipičan Dalmatinac. Hobi mu je snowboarding, ne voli visoke temperature i radoholičar je. No, on sam kaže da nije sklon povoditi se za stereotipima i da su ljudi radišni ili ne, bez obzira na podneblje.

• Nisu ni svi Japanci radišni – Ćurkovićev je komentar na navedeni stereotip.

Priznaje da posao obavlja s velikom predanošću i da ništa ne prepušta slučaju, ali ne smatra da ga posao definira kao čovjeka niti da je posao jedini stvar na svijetu.

• Živim prema maksima da kad se radi, onda se radi, a kad je vrijeme za zabavu, onda se zabavlja – kaže Ćurković.

Vjerojatno zbog toga što je iznimno posvećen poslu, i od svojih suradnika očekuje isto. Cijeni marljivost, a savršen razumijevanje, kao netko tko poštuje dogovore, nerviraju ga netočnost, površnost i aljavost. Mnogi koji ga poznaju, osim radišnosti, kao najveće njegove kvalitete ističu sustavnost, analitičnost i profesionalnost, i upravo te osobine, uz obrazovanje, smatraju, predispozicije su za dobrog menadžera.

Ono što mu se zamjera je da je na ‘prvu ruku’ prilično distanciran i nedruželjubiv, a vjerojatno zbog toga, ili zbog činjenice da nosi teret ‘mladeg brata’ te se do sada nije mogao previše iskazati, dio njegovih suradnika kaže da nema karizmu i potrebne liderške sposobnosti. Dodaju da je dobroćudan i drag čovjek, ali jednostavno ne vjeruju da će imati snage provoditi teške odluke koje bi tvrtki trebale osigurati bolju budućnost.

Doduše, Kristian Ćurković smatra da nisu ni potrebni nikakvi radikalni potezi. Najavljuje da će raditi na ostvarenju ranije postavljenih ciljeva – razvoju mreže, nove opreme, usluga te na povećanju tržišnog udjela, nešto većeg od pet posto. Iako ne planira drastične rezove, najavljuje proaktivniji stav prema postojećim i potencijalnim korisnicima. Stariji i mladi brat prilično se razlikuju kad je riječ o vođenju tvrtke. Zoranova jača strana je organizacija, Kristianova su financije. Zoran je operativac koji teško prepušta odgovornost drugima, Kristian će bez problema raspodijeliti poslove. Dok je Kristian više tip menadžera koji će sjetiti za računalo, uzeti Excelovu tablicu i gledati gdje može smanjiti troškove, Zoran će za imidž tvrtke ‘odriješiti kesi’.

Prognoze o tome koliko će u upravljanju tvrtkom biti uspješniji od starijeg brata koji je postao tipičnom žrtvom vlastitih ambicija, teško je iznositi. Stariji Ćurković, naime, htio je pod svaku cijenu postati operaterom, pa je za to čak i žrtvovao uspješnu zlatnu koku, tvrtku Elektromagic, otpilivši tako granu na kojoj je sjedio. Ni selidba tvrtke u Zagreb s ljudstvom iz Splita nije postigla očekivane rezultate, što više, ‘razbucala’ je živote i radni elan njegovih odanih suradnika. S obzirom na to da očigledno nije uspio kontrolirati intenzivni rast te da se previše zadužio, Zoran je zahvaljujući političkim vezama (blizak je vladajućoj stranci, a navodno je zbog toga uspio i odgoditi plaćanje dugova prema HT-u) uspio dovesti HPB da spasi posrnu tvrtku i pokuša je što bolje ušminkati za daljnju prodaju.

Upravo iz činjenice da je Zoran uspio dogovoriti aranžman s HPB-om i da je kao manjinski dioničar izložen postavljanje brata na mjesto predsjednika Uprave, mnogi zaključuju da će stariji Ćurković i dalje biti uključen u vođenje tvrtke. To ne mora nužno imati negativan prizvuk – možda će upravo balans između Kristiana i Zorana, financijska i operativca, pomoći H1 Telekomu da ponovno stane na noge.