Home / Tvrtke i tržišta / Novi trendovi u autoindustriji: povezivanje na projektima

Novi trendovi u autoindustriji: povezivanje na projektima

Nissan Motor Co. i Chrysler LLC potpisali su nedavno sporazum o suradnji i razmjeni dijelova, u slobodnom je prijevodu glasila prva rečenica zajedničkog priopćenja za medije poslanog nakon rom Chrysler će u Meksiku proizvoditi veliki ‘pick-up’ (velik u američkim standardima) za Nissan, a Nissan u svojim pogonima u Japanu mali i ekološki prihvatljiv automobil za Chrysler koji će se prodavati na tržištima SAD-a i Europe. Ono o čemu su svjetski mediji spekulirali još od prošle godine, kad su Nissanu propali pregovori s General Motorsom, sada se i ostvarilo.

Iako su obje tvrtke cijelu stvar pokušale odrađiti relativno tiho, jasno je da iza dogovora stoji dva čelna čovjeka – Bob Nardelli iz Chryslera i Carlos Ghosn, koji dugo traži partnera u jednom od tri američka proizvođača. Ghosn je, doduše, već izjavio da nije riječ ni o kakvom spajanju, nego samo o dogovoru za proizvodnju dvaju automobila. – Radimo na nekim zajedničkim projektima i točka. Kad kupite tvrtku ili se s njom spojite, dobivate i sve njezine probleme – izjavio je Ghosn kad su ga novinari upitali o daljnjim potezima tih dviju tvrtki.

A problema ima mnogo, svjestan je toga i Nardelli, iako je naglasio da je ‘vlasnik spreman pomoći Chryslereu na putu da postane globalan jer će samo tako postati zdrav i profitabilan’ – što zasad sigurno nije. Cerberus Capital Management (investicijski fond iz New Yorka koji je lani od Daimlera otkupio Chrysler) prošle je godine zabilježio gubitak od 1,6 milijardi dolara. Nije mnogo u odnosu na GM ili Ford, ali američkoj će tvrtki trebati sva Nissanova pomoć da postane svjetska. Naime, samo devet posto njezinih proizvoda odlazi izvan SAD-a. Najveća su izvozna tržišta Venezuela, Italija i Velika Britanija, u kojoj se prošle godine prodalo 20.000 primjeraka Chryslera. Jednostavno, Chrysler nema gamu automobila koja odgovara 21. stoljeću i on to dobro zna.

Njegovo je najprodavanije vozilo Dodge Ram, ‘pick-up’ dužine 5,8 metara koji se ubraja u segment koji stalno pada. Cijenu za takvu gamu platili su radnici, 13.000 ih je prošle godine izgubilo posao. Inače, radnik zaposlen u Chryslereu u prosjeku ima 20 godina radnog staža. Radnici i američka automobiljska javnost vjerni su Chryslereu, ali pitanje je koliko će dugo potonji kupovati proizvode koji nisu na razini konkurentske. Stoga je partnerstvo s Nissanom prava stvar. Već su se pojavile analize koje govore da Ghosn samo čeka razvoj situacije. Ako se Chrysler oporavi u iduće dvije godine, produbit će veze Nissana s Chryslereom (a možda ga i dijelom kupiti) te tako stvoriti korporaciju Renault-Nissan-Chrysler; ne bude li tako, ništa zato. Uglavnom, Ghosn dobiva kako se god si.

Predizborno je vrijeme – vrijeme gomile obećanja. S obzirom na pravu inflaciju izbora (od 1990. održano je 25 izbornih krugova i referendum) obećanja sve manje privlače birače. Na cijeni su jedino konkretni koraci, i to oni koji zadovoljavaju trenutačne potrebe. Tako se srbijanska Vlada na odlasku odlučila na mali dar zaposlenima u javnom sektoru uoči izbora: više od 300.000 ljudi dobiva jednokratnu pomoć između 35 i 65 eura i povišicu od tri posto.

Nije jasno što znači ta jednokratna pomoć, odnosno zašto je donesena odluka da se ponudi upravo sada, kad se zna da su zaposleni u lokalnoj samoupravi davno tražili povišice i da su im i danas plaće 200-tinjak eura. U vezi s povišicom srbijanski se ministri opravdavaju da je u proračunu za ovu godinu ona bila i planirana iako nitko od njih ne bi stavio ruku u vatru i tako potvrdio tu tvrdnju.

Prve reakcije na tu odluku došle su iz stručnih ekonomskih krugova, ali i iz Narodne banke Srbije (NBS), koja se doista trudi obuzdati nemirnog inflatorskog konja. – Građane neće usrećiti ni nagrade ni povećanje plaća, nego stabilni dinar. Koliko su dosad donesene mjere uspješne, jasno ilustrira cijena kruha, odnosno poljoprivrednih proizvoda, jer ni u jednoj zemlji u okruženju cijene nisu toliko porasle koliko u Srbiji – kaže Radovan Jelašić, guverner NBS-a.

U želji da spriječi rast inflatorskih očekivanja, Jelašić je povećao referentnu kamatnu stopu, što će poskupiti cijenu kredita, ali ta posljedica sadašnjih vlasti ne zabrinjava previše. Znajući da se uoči svakih izbora rješavaju i nerješivi problemi, svoje su zahtjeve Vladi iznijeli i radnici kraljevačkog Magnohroma, nekad moćne tvrtke za proizvodnju vatrostalne opreme. Otprilike tisuću zaposlenih zahtijevalo je plaće za pričlanjeno 2.300 svojih kolega, koji 17 mjeseci nisu vidjeli ni dinara. Računica je sljedeća: više od 2.000 radnika sa svojim obiteljima čini bar 8.000 veoma ovisnih. Dodaju li se tomu i malo dalji rođaci, to je dobrih desetak tisuća glasova.

Velimir Ilić, ministar za infrastrukturu, kojega smatraju domaćinom u tom kraju, kao iz puške je obećao radnicima isplatu zaostalih plaća u iznosu od 450 milijuna eura. Kad se malo bolje promisli, Vlada bi i trebala snositi odgovornost za njihovu nesreću jer je dopustila da Magnohrom kupi Global Steel Holding, tvrtku Promoda Mittala, brata mnogo poznatijeg Lakshmija. Umjesto da u tvrtku uloži 23 milijuna eura, Magnohrom je doslovno opljačkan.

Država nije ni obvezala novog vlasnika da isplaćuje zarade, pa je 15 mjeseci nakon privatizacije Agencija za privatizaciju poništila ugovor. Drugi vječni vlasnik nekog od ministarstava iz financijskog sektora Mladen Dinkić usprotivio se Iliću, što i nije čudno jer se njih dvojica u posljednje vrijeme ne mogu usuglašiti ni o smjeru kretanja Sunca. On je ponudio radnicima povezivanje radnog staža i socijalni program – 200 eura za godinu staža i rasprostavljanje imovine, iz koje će se možda namiriti dio zaostalih zarada i ništa više.

Našavši se u nezavidnu položaju, radnici uglavnom prihvaćaju ponudu, a prema prvobitnim najavama rok za prijavljivanje za otpreme bio je 30. travnja. Prema toj verziji, novac bi se isplaćivao do 10. svibnja, točno do izbora, koji se održavaju dan poslije. Ugovora, međutim, još nema, a u Magnohromu procjenjuju da se Dinkić zaletio s ponudom jer bi je u ovom trenutku prihvatilo više od polovine zaposlenih.

Situaciju sa zadovoljstvom prati Ilić, koji je već zavukao ruku u državni sef. S druge strane, Dinkić pomno prati njegove poteze i umjesto da se rješava kašice koju je sâm zakucao, već prijeti da će, isplate li se radnicima Magnohroma zaostale plaće, to onda morati učiniti i mnogim drugim (ne)zaposlenima isto tako propalih tvrtki. Prema slobodnim procjenama za to bi trebalo 10 milijardi eura.