Sva četiri scenarija energetske budućnosti Svjetskog vijeća za energiju računaju na povećanje globalnih zaliha energije do 2050. godine. Do čega se može doći promoviranjem čišćih tehnologija koje bi osnažile ekonomiju smanjene upotrebe ugljika.
U suvremenom svijetu energija ima iznimno ako ne i presudno mjesto. Ne možemo zamisliti život bez automobila, pećnice, perilice za rublje i niza drugih raznoraznih napravica. Nažalost, kao što to obično i biva, ljudi se brzo naviknu na blagodati tehnologije i civilizacijske dosege, olako zaboravljajući procese i pozadinu koji to omogućuju. Zato je tema svjetske energetske sadašnjosti i budućnosti u svakom trenutku aktualna. Usprkos raznoraznim pokušajima, svijet je još ovisan o nafti, plinu i ugljenu, odnosno o fosilnim gorivima. Pokušaji korištenja drugih, čišćih izvora energije zasad ne daju željene rezultate. Primjerice, veliki trend korištenja biogoriva upravo posljednjih mjeseci doživljava debakl jer se pokazuje da previše površina iskorištenih za biogoriva znači ujedno i premalo površina za hranu. Malo je koristi od ekoloških pogona ako smo gladni. Nadalje, nekoć jako popularna, nedavno oživljena ideja nuklearne energije ima nekoliko znatnih nedostataka od kojih je, naravno, opasnost katastrofe širokih razmjera, poput Černobila, najjasnija. Ipak, mnoge zemlje vraćaju se ozbiljnom razmatranju tog izvora energije.
Nafta je još energetski broj jedan, a istodobno je i izvor najvećih problema i sukoba na svijetu, ali i raslojavanja između vlasnika izvora i ostalih. Zalihe su ograničene, potrošnja praktički neograničena i svima postaje jasno da su potrebni alternativni izvori. Nedavno iznesen podatak o ulaganjima naftnih kompanija u alternativne izvore energije porazan je. Uz u povijesti najviše cijene nafte, pa time i rekordne profite od nekoliko desetaka milijardi na godinu, jedna je naftna kompanija odlučila uložiti tek 100 milijuna dolara u takve projekte. S jedne strane imamo zemlje koje obiluju izvorima najvažnijih energeta poput Rusije i niza bliskoistočnih zemalja, kojima se može pridružiti Norveška i Venezuela. S druge strane nezajaljiviji potrošači Indija, Kina, SAD, Europska unija, Japan i drugi. Svjetsko vijeće za energiju najuglednija je svjetska organizacija za pitanje energije koja pruža stručan uvid u problematiku. Njegova analiza bliže budućnosti sastavila je četiri osnovna scenarija prema kojima bi se stvari mogle odigrati do 2050. godine, a na projektu je surađivao i naš stručnjak, direktor Energetskog instituta Hrvoje Požar Goran Granić.
Prvi scenarij nazvan je Leopard, po samotnoj i tihoj životinji. Riječ je, može se lako zaključiti, o najgoroj varijanti prema kojoj se vlade zemalja slabo angažiraju na rješavanju problema i niska je razina suradnje među zemljama. Domaći ekonomski razvoj i energetska sigurnost ovdje su prioriteti, a svjetske tržišne snage i slobodnu trgovinu ometaju protekcije i nacionalne barijere, što vodi visokim cijenama i niskoj efikasnosti. Industrijalizirane zemlje nevoljke su provesti restrukturiranje oslanjajući se na politiku blagostanja, čime povećavaju nezaposlenost i usporavaju ekonomski razvoj. To vodi niskoj razini sposobnosti da se odgovori vanjskim događajima poput energetskih šokova ili opće recesije. Ipak, sposobnost tržišta za promoviranje tehnoloških inovacija smanjiti će udar na zemlje koje su u mogućnosti financirati takve inovacije. S druge strane, manjak suradnje na međunarodnoj razini pojačat će spiralu siromaštva za već siromašne zemlje. Pokušajima zemalja da same kontroliraju i riješe problem energije, nafta i plin postat će dostupniji ostatku svijeta, što bi moglo olakšati nestašice i nepredvidljivost cijena. Očito je, dakle, da taj scenarij više pogada one koji ‘imaju’ nauštrb onih koji ‘nemaju’.
Sljedeći scenarij dobio je ime po društvenoj i visokohijerarhiziranoj životinji slonu. Pretpostavlja se visoka angažiranost vlada, ali niska razina suradnje. Slon se sporo prilagođava pa i taj scenarij, očito, podrazumijeva nacionalistički, individualni pristup, ali uz visoku involviranost lokalne vlasti. Ovdje je na prvome mjestu energetska sigurnost kao podloga ekonomskom razvoju. Mjere kojima se to postiže podrazumijevaju diverzifikaciju primarnih izvora, razvoj vlastitih resursa, kontrolu izvoza i osiguranje uvoza. I ovdje vrijedi pravilo prvog scenarija prema kojem dostupnost nafte i plina na svjetskom tržištu pomaže smanjiti nestašice te ublažiti šokove cijene nafte, iako bilateralni ugovori mogu imati upravo suprotan efekt. Bogatije zemlje pokušat će poboljšati energetsku sigurnost, primjerice sintetičkim tekućim gorivima, dok će drugi koristiti tako stvoren višak nafte. Ovakva okrenutost vlastitoj energetskoj sigurnosti znači i podoptimalan razvoj pojedinih ekonomija s obzirom na to da se nužno biraju rješenja u okvirima mogućeg, kao što je oslanjanje na starije ili manje efikasne tehnologije.
Treći scenarij Lav propituje relativno idealnu situaciju u kojoj su vlade vrlo angažirane i suradnja među državama je visoka. Lav je, naime, društvena životinja koja živi u iznimno kooperativnoj zajednici. Vlade aktivno razmjenjuju iskustva i ekspertize, prije svega u postizanju osnovnih ljudskih prava i smanjenja siromaštva. Globalni problemi stakleničkih plinova i energetskog siromaštva teme su stalnih pregovora i programa. Smanjivanje energetskog siromaštva i uvođenje efikasnih tehnologija podiže potrošnju energije kod zemalja u razvoju, što uzrokuje pritisak na potrošnju energije u razvijenom svijetu. Tu može biti riječ o kratkoročnom trendu ako je posljedica rast globalne produktivnosti. Naravno, perspektiva je za siromašne i utoliko bolja, jer regionalna integracija i suradnja generiraju rješenja. Usredotočenost na tehnologiju unutar tog scenarija znači i širenje energetskih ograničenja, pri čemu veliku ulogu igraju međunarodne organizacije i razvojne banke, naravno ako je pomoć vezana uz ekološke ciljeve. Bolji nadzor nad energetskim resursima i potrošnjom poboljšava lokalne i globalne perspektive, iako BDP pati od povećanih ulaganja u ekološke inicijative čime se opet otežava smanjenje siromaštva.
Specijal
