Hrvatski turizam danas

Jedno je sigurno: Hrvatska se u velikom stilu vratila na turističku pozornicu Europe. To su, uostalom, pokazali rezultati proteklih nekoliko posljednjih turističkih sezona. Prošlogodišnja je pritom stavila točku na ‘i’. Prema preliminarnim podacima Hrvatske narodne banke 2007. ostvaren devizni prihod od turizma od 6,7 milijardi eura, što je 7,2 posto više u odnosu na prijašnju godinu. Dodamo li tomu broj dolazaka stranih gostiju (9,307 milijuna) i njihovih noćenja (49,576 milijuna), rezultati su to koji pokazuju veliko značenje turističke industrije za ukupno hrvatsko gospodarstvo. Dobro je što se rast nastavlja i u prvom ovogodišnjim mjesecima, pa je tako u siječnju i veljači 2008. zabilježen porast noćenja od 13,3 posto u odnosu na isto radobljje prošle godine.

Hrvatska je posljednjih godina napravila velik iskorak u telekomunikacijama, što je važan preduvjet uspješnog privlačenja stranih gostiju. Novi kilometri autocesta prema moru – Istri, Primorju, sjevernoj Dalmaciji – već daju rezultate: pritisak motoriziranih gostiju postupno se širi prema jugu i, bar brojem turista, navješćuje novu budućnost dalmatinskoga dijela obale.

Čini se da je napokon uspostavljen realan i učinkovit odnos organa vlasti i turističkih djelatnika. Zapravo, sve je više mjesta koja žele dodati svom imidžu i epitet ‘turistička destinacija’, što svakako olakšava taj odnos. Vidi se to po mnogim kulturnim i zabavnim manifestacijama koje postaju sastavni dio, čak i prepoznatljivi imidž, pojedinih, posebno manjih mjesta. Kako pronaći formulu da svi budu, ako ne zadovoljni, a ono bar zainteresirani za turizam? To se može postići samo organiziranim pristupom i dogovorom svih koji participiraju u turizmu i od njega. Ako mjesto, općina ili grad ima materijalnu korist, ako stanovništvo živi od turizma, otpora je i prigovora svakako manje nego ako to nije slučaj. Međutim, nastavi li se apartmanija, koja sa sobom dovodi mnogo turista, a mjesta od toga nemaju gotovo nikakvu korist, takav otpor valja očekivati i češće.

Tek će sezona 2008. pokazati koliko je opravdana politika turističkih cijena. Naime, dok su naši hotelijeri podizali cijene, talijanski su ih, španjolski, grčki i turski – snižavali. Odgovorni u turizmu, a s tim se slažu i najveći turoperateri, misle da su cijene u smještajnim kapacitetima primjerene, osobito u vrijeme glavne sezone. Nisu, međutim, primjerene kad je riječ o predsezoni i posezoni (tada su previsoke), a posebni je problem vezan uz tzv. izvanpansionsku potrošnju. Turisti se s pravom žale da su cijene previsoke. Istra, Dubrovnik i Hvar napravili su u vezi s tim velik iskorak. Svjesno se odredilo cijene koje odbijaju goste plićeg džepa u kojima onih dubljega. Rezultat je i nešto manji rast broja turista, ali je – tvrde turistički radnici s tog područja – blagajna punija i financijski učinak veći. Taj veći financijski učinak, međutim, rezultat je i osmišljenih nastojanja za obogaćenje ponude.

Drugo se bitno pitanje koje se – uz makroekonomsiske uvjete hrvatskoga gospodarstva proteže već godinama – odnosi se na produljenje sezone: otvoreno je pitanje, a o njemu uvelike ovisi ukupna budućnost hrvatskog turizma i njegove učinkovitosti, može li turistička industrija napokon okupiti svu zanimljivu proizvodnju i ponudu ostalih industrija i biti stalni izlog onoga najboljeg što hrvatska industrija i poljoprivreda mogu ponuditi stranim turistima.

Idea je, zapravo, vrlo jednostavna, a provlači se već desetljećima, ali nikako da se i ostvari. Jadran bi kao stjecište milijuna domaćih i stranih gostiju trebalo poslovno tretirati kao stalnu prodajnu izložbu, sajam ponude i potražnje, ako hoćete i svojevrsni sajam taštine, koji objektivno može trajati najmanje šest mjeseci, a u ponekim dijelovima i cijelu godinu.

Tek kad uspijemo okupiti svu zainteresiranu industriju i obrtništvo na takvu konceptu razvoja turizma, moći ćemo sanjati one silne milijarde dolara ili maraka koje objektivno očekujemo i možemo ostvariti uz pomoć turizma, a koje ubiru naši suparnici na Sredozemlju. Turizam je svakako veliko dodatno tržište za niz proizvoda i usluga. Turistička je sezona, nažalost, kod nas još vrlo kratka, a ulaganje u takav poslovni ambijent objektivno previše rizično, pa ostalo gospodarstvo jednostavno ne pronađe dublju motivaciju i trajniji interes za drukčije poslovno ponašanje.

Kreatori hrvatske gospodarske politike, ako im je na srcu i turizam, moraju napokon shvatiti da učinci turizma nisu samo posljedica komercijalnog uspjeha ili neuspjeha hotelskog dijela, marina ili kampova. Ono što mi nazivamo i tretiramo kao turizam, u Španjolskoj u ukupnom turističkom kolaču sudjeluje jedva s 20 posto. Sve ostalo odnosi se na promet i usluge koje se pruža gostima: trgovina, industrija hrane i pića, pa industrija zabave, sporta, proizvodnja raznih predmeta za uspomenu, turistički priručnici, razglednice i turistička galanterija u širem smislu, zatim proizvodi od tekstila i obuća. Sve je to u funkciji šarolike ponude i obogaćivanja turističkog proizvoda i sve to donosi prihod poduzetnicima i državi.

Sigurno je da za takav pristup turizmu valja stvarati i pogodne makroekonomske uvjete, što je temeljni preduvjet da bi u pripremi turističke sezone doista sudjelovali, vrlo aktivno, svi oni koji od njega imaju ili bi mogli imati koristi. To je i jedini ispravni put utvrđivanja turizma kao gospodarskog prioriteta.