Rene je na sceni, Rene je postavio predstavu, izabrao ulomke iz knjige intervjuja, ali riječi su i stavovi Vlade Kristla.
Svoju 60. obljetnicu Zagrebačko kazalište mladih odlučilo je proslaviti premijerom jednog od svojih uzdanica, glumca i već etabliranog redatelja Renea Medvešeka, koji se u Najboljoj juhi bavi iznimnim umjetnikom Vladom Kristlom – progranikom i pobunjenikom svih sustava. I ovaj put je predložak bio nedramske vrste, odnosno knjiga intervjuja Umjetnik otpora s već ostvarjelim, danas pokojnim Kristlom. Reneov kazališni rad odlikuju autorski projekt, razigrani kolektiv i moralno-didaktički svjetonazor u vidu inzistiranja na premisama kršćanske miroljubivosti i čovječnosti. Tim više je problematično što se najnovija predstava iskazuje kao izrazito kolonijalistička i imperijalistička u odnosu prema glumačkom kolektivu koji je opslužuje, ali i samoj kazališnoj misli. Naime, Rene, redatelj s jakim umjetničkim nagonom prema osobnoj identifikaciji, kad promišlja o autorskim konceptima drugih zapravo se bavi reprezentacijom vlastite autorske pozicije.
Bez problemskog interesa redatelja.
Predstavu tako počinje jednom sasvim banalnom strategijom iscrtavanja readymade konteksta izvedbenog prostora usmjerenog snopom svjetlosti. No, pitanje fokusa implicirano uvodnom scenom nije se, nažalost, dalje rastvori. S druge strane, readymade intervencija u vidu rekvizite Ksenije Marinković iz uspješne Medvešekove predstave Vrata do, koja duljimom demonstrira trajanje, odnosno vrijeme – ostala je zapravo jedini problemski plodan i zanimljiv čin. Medvešek sasvim ozbiljno, isposnički i s po-zicije umjetničke izolacije, odnosno neshvaćenosti, vodi predstavu objašnjenje po objašnjenje do vrhunca u kojem skida kostim medvjeda artikulirajući tako da ne pristaje biti ničijim medvjedom ni kao ljubimac, ni kao plesni egzekutor dirigirane glazbene podloge.
