Home / Informacije / Uspjeh nije rezultat inteligencije, čak ni iskustva, nego vlastitu sposobnost

Uspjeh nije rezultat inteligencije, čak ni iskustva, nego vlastitu sposobnost

Mike Lipkin boravio je u Zagrebu na poziv tvrtke DHL u kojoj je održao motivacijski govor zaposlenicima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Albanije. Riječ je autoru knjiga, govorniku i treneru koji je radio u 22 svjetske zemlje s više od 500 tisuća ljudi. Predsjednik je kanadske tvrtke Environics/Lipkin, specijalizirane za motivaciju i uvjeravanje. Rođen je u Velikoj Britaniji, odrašao u Južnoafričkoj Republici te emigrirao u Kanadu 1987. Posao Mikea Lipkina motiviran je ljudi i pomoć pri postizanju izvršnosti.

  • Što vi točno radite, kako biste opisali svoj posao? – Ja sam čovjek koji pomaže ljudima igrati na veliko. Točnije, dajem im vjeru da mogu postići velike rezultate. Zašto? Zato što sam shvatio, a obišao sam svijet i govorio stotinama tisuća ljudi, da uspjeh nije rezultat inteligencije, čak ni iskustva, nego vlastitu sposobnost da se nešto napravi. Pogledate li povijest postignuća ili inovacija, primijetit ćete da su neki ljudi imali izvrsnu ideju i vjerovali da je usprkos svemu mogu realizirati. Dakle, moj je posao omogućiti ljudima tu vjeru i zatim stvoriti sustav koji je podupire.

  • Kako to radite? Opisite svoje metode. – Moja se filozofija temelji na tri stupa: prvo, smatrajte stvari jednostavnima; drugo, pomožite ljudima da shvate da već znaju ono što trebaju znati, što znači da moj posao nije da im kažem nešto novo, nego da ih podsetim na ono što već znaju. Već je Platon rekao da je učenje zapravo prisjećanje. I treće, postavljam pitanja na koja odgovore daju sudionici mojih treninga. I zato što sam daju odgovore, bolje shvaćaju temu o kojoj je riječ. Tako, zapravo, međusobno razgovaraju. Danas je, primjerice, u dvorani bilo 65 menadžera iz DHL-a i svaki put kad bih im postavio pitanje, eksplodirala je energija. Takvom metodom pitanja i odgovora otkrivam da već znate i možete nešto napraviti u vezi s tim. Nisam, dakle, motivator zato što sam toliko karizmatičan ili zato što imam toliko sjajan uvid, nego zato što sam čovjek koji postavlja dobra pitanja, koji izvlači najbolje iz ljudi.

Svako moje pitanje temelji se na istraživanju Environicsa, moje tvrtke u Kanadi, najveće istraživačke kompanije na svijetu. Ondje proučavamo vrijednosti veoma uspješnih ljudi diljem svijeta. Prva bi vrijednost bila uvjerenje da kontroliraju svoju sudbinu, druga da se mogu prilagoditi i proći kroz promjene, treća da imaju visoku razinu osobne energije, četvrta da su darežljivi i, na kraju, da su dobri u povezivanju s ljudima. To je pet vrijednosti o kojima govorim na svojim seminarima. Dakle, riječ je o sposobnosti prilagodbe, kombinaciji pravih pitanja, ali utemeljenih na našim provjerenim istraživanjima.

  • U posljednje je vrijeme ‘coaching’ postao industrija za sebe, pa me zanima kako vi razmišljate o tome. Ima li možda previše ljudi u tome, mislite li da je katkad riječ o sofisticiranim prevarantima? Prodaju li ti ljudi možda nešto što nema objektivnu, pravu vrijednost? – To je dobro pitanje. Kao i u svakoj industriji, ima ljudi koji daju obećanja koja ne mogu ispuniti, no čovjek se mora zapitati zašto je uopće došlo do te eksplozije trenera i motivatora. Razlog je to što svijet postaje sve konkurentniji i svi tražimo prednost. U mojoj je industriji to vrlo zanimljivo. Za razliku od, primjerice DHL-a, koji je u industriji u koju je teško ući zbog zasićenosti i velikih troškova ulaganja, u mojoj je industriji dovoljno znati ispričati dobru priču. Zato ima tisuće ljudi koji rade ono što ja radim, ali na svijetu ih je možda stotinjak koji su u tome uspješni. Ljudi vrlo brzo shvate je li riječ o prevarantima jer postoji izreka koja kaže da neke ljude možete zavaravati cijelo vrijeme, sve ljude neko vrijeme, ali nikad sve ljude sve vrijeme. Dakle, toliko ih je na tržištu zato što nitko ne može uspjeti sam, uvijek nam je potreban savjet. S druge strane, čak se i od prevaranata može učiti. Ako takva osoba kaže nešto što ja mogu iskoristiti, nije sasvim promašena. Nije stvar u tome što ja govorim, nego u onome što ćete vi ćuti. Na kraju krajeva, lako je vidjeti preporuke, odnosno tko je s kime radio. Kad su me zvali iz DHL-a, pitali su me tko su mi bili klijenti, a ja sam im mogao nabrojiti sve od BMW-a, IBM-a do Deloittea. Nije stoga teško odvojiti profesionalce od muljatora. Važno je naći nekog tko je pametan i mnogo zna, ali važnije je naći nekoga s kim vam se dogodila kemija.

  • Da, ali nema pravog mjerila za to što vi radite. Ne možete uzeti ono što radite i staviti, primjerice, u ‘cost-benefit’ analizu. Dakle, kako biste vi izmjerili svoj uspjeh ili neuspjeh? – Prvi dio vašeg pitanja i nije sasvim točan. Određeno mjerilo ipak postoji. Ako vi nešto prodajete i bojite se podići slušalicu, a ja vas naučim kako da to učinite i kako da osobu uspijete pridobiti za razgovor, dakle, ako prije mene niste uspijevali ni s kim razgovarati, a poslije rada sa mnom imate pet razgovora na dan, to je vrlo realan način mjerenja. Drugo, ako je broj prodajnih ugovora koje ste prije zaključili bio jedan od deset, a nakon razgovora sa mnom broj skočio je na tri ili četiri, onda je to zbog mene.

  • Riječ je, dakle, o mjerenju uspjeha, odnosno performansa, prije i poslije vas? – Dva su načina, a to je doista dobro pitanje koje sam ja maloprije postavio na predavanju: ‘Kako znate da ste uspješni?’ Pola je prisutnih odgovorilo da to znaju kad postignu vanjski cilj, a drugi ako se osjećaju optimistično, odnosno dobro sa samima sobom. Tu su, dakle, dva kriterija: prvi, kakav ja učinak imam na ljude, mjerenje u njihovim rezultatima, i drugi, kako se oni osjećaju. Uz to, vjerojatno je najvažniji izazov za mene hoće li ti ljudi nastaviti raditi kako smo se dogovorili mjesec dana nakon sesije ili samo dan. Mi radimo ‘follow-up’, program kojim ljude podsjećamo na ta osnovna načela i potičemo ih da naprave što žele.

  • Zašto mislite da ste kvalificirani za to područje više od drugih ljudi, marketingaša, guru… Zašto ste upravo vi tako dobar motivator? – Odgovorit ću vam, ali dopustite najprije da vas nešto pitam. Vidim da imate Olympusov diktafon. Zašto ste odabrali upravo taj, a ne neki drugi?

  • Zapravo sam ga posudio od kolegice, nije moj. – Dobro, ali zašto biste, da ste vi birali, odabrali taj?

  • Vjerojatno zato što vjerujem da određeni brend jamči kvalitetu. – Dakle, riječ je o uvjerenju o tome što brend predstavlja, a ne o tehničkih performansama. Mnogo od onoga što govorim ljudima već su govorili mnogi drugi, samo što ja to drugačije ‘završim’, ja istražujem, drugačije to prenosim. No stvar je u kemiji, u osobnosti. Tri su stvari razlog moje uspješnosti: prva je da toliko volim ono što radim da ljudi to svaki put osjeća, za razliku od nekih drugih koji se umore nakon određenog vremena; druga je moja sposobnost da razgovaram s ljudima, a ne da im govorim. Kod vas, primjerice, prepoznajem sposobnost da pitate bitna pitanja, ali u isto ste vrijeme zdravi skeptik umjesto cinika, osobe koja postavlja pitanja, ali ne sluša odgovor. Skeptik je osoba koja kaže: ‘Nisam siguran, dajte da čujem što imate reći.’ Znači, sposoban sam slušati i prilagoditi se, odnosno odgovoriti. Treća je stvar to što znam da ono što vam govorim nije apsolutna istina. Dajem vam svoj pogled na stvari, a ponudite li mi vi drugi, svoj ću prilagoditi. Dakle, ljudi nemaju dojam da im govorim s visoka, da im naredujem, nego da jednostavno vodim dobar razgovor. U mojoj knjizi One Life, One Meeting, utemeljenoj na japanskoj poslovici, tvrdim da je svaki sastanak najvažniji sastanak. Svakom ću se sastanku posvetiti maksimalno, dati najbolje od sebe. Ljudi to osjete.

  • Jeste li imali kontakte s hrvatskim poslovnim ljudima, hrvatskom poslovnom zajednicom? Kakvi su vaši dojmovi? – Bio sam ovdje 30. listopada prošle godine u ovom istom hotelu s ljudima iz Deloittea Hrvatska i upoznao neke ljude. Prva stvar koju sam primijetio, a taj mi se dojam danas pojačao, jest koliko su usredotočeni na ono što rade, razina ozbiljnosti prema onomu što rade. To katkad nije slučaj u Torontu, odakle dolazim, jer u Kanadi su ljudi katkad malo prepušteni, previše samozadovoljni. Ondje je dovoljno preživjeti. Ovdje je mnogo toga od ovoga što radim novo, ljudi su doista fascinirani. Mnogo je znatiželje i angažiranosti. Osim toga, visoka je razina koordiniranosti, čini se da se ljudi ovdje doista napuštuju, da se trebaju. Sjevernoamerička je kultura individualnija, beskrupuloznija. Najvažnija je stvar što je ovdje riječ i o ekonomiji koja raste od šest do osam posto…

  • Nije baš toliko, vrtimo se oko pet. – Dobro, dakle malo usporava, ali raste, a ja dolazim iz zemlje koja ima negativan rast već treći kvartal. Stoga, kada dođem u ekonomiju koja usporava na pet posto, to je izvanredno, osjeća se da ima mnogo mogućnosti i prilika. Danas sam primijetio koliko su ljudi pažljivo slušali što govorim. Dakle, iako ima skeptizma, postoji i glad za učenjem. U ovom dijelu svijeta još ima sumnje, skeptizma glede motivacije jer je pozadina takva. Cilj je da ostanete što otvoreniji, da što više ljudi osjeti dobrobiti rasta i da ne postanete previše cinični.

  • Što vi mislite da je važnije – ambicija ili inteligencija? Točnije, što biste vi odabrali, agilnu i nadobudnu osobu bez očitog talenta ili lijenu, ali briljantnu? – Postoji i treća opcija. Ja preferiram da inteligentna osoba surađuje s ambicioznim. Drugim riječima, ne mislim da uvijek možete dobiti nekog tko ima obje kvalitete. Takvi su ljudi rijetki i zovu se Bill Gates ili Steve Jobs. Ali ja želim ambiciju s karakterom. Svi imamo temeljnu inteligenciju, više nego dovoljno da postignemo ono što želimo. Dakle, nije toliko stvar u njoj koliko u karakteru i poštenju, jer netko tko je ambiciozan, ali bez skrupula, može prouzročiti veliku štetu. Uzimajući u obzir da su osobe koje u sebi sjedinjuju sve te osobine rijetke, moramo se koncentrirati na timski rad, na kombiniranje tih osobina među ljudima.

  • Vjerujem da se donekle mogu složiti s vama. Osobina najvećih voda jest okruživanje ljudima koji nešto znaju bolje od njih. – Da, to je vrlo važno pitanje. Poenta je u stvaranju kulture, duha. Vi kao voda ne tražite samo pametnije od sebe nego ljude koji mogu poduprijeti vašu korporativnu kulturu.

  • Kako biste opisali ulogu novca kao motivatora? Kolika je njegova vrijednost u toj funkciji? – Ljudi koji kažu da novac nije najvažnija stvar na svijetu obično su oni koji ga imaju dovoljno. U ekonomiji koja raste novac je vrlo važan jer govori koliko vas netko cijeni. S druge strane, još nema činitelja odanosti na tržištima u rastu. Novac je, dakle, veoma važan pokazatelj koliko cijenite nekoga, ali je jedan u nizu razloga zbog kojih se netko odlučuje biti u određenoj kompaniji. U DHL-u vrijedi pravilo prema kojem ćete ondje biti samo tri mjeseca ili cijeli život. Platiti tržišnu vrijednost zaposlenika dana je stvar, no to nije ono što će me zadržati u kompaniji. Zadržat će me odgovor na pitanje jesam li ja dio tima koji pobjeđuje. Novac svoju važnost dijeli s priznanjem, poštovanjem i pripadnošću. Ljudi će često biti voljni mijenjati novac za dojam da sudjeluju u nečemu važnom. Pitanje je, dakle, koje su vam vrijednosti najvažnije.

  • Novac je, dakle, sredstvo? – Da, tako je. Ljudi dođu do novca i shvate da to nije ono što žele, žele nešto drugo uz pomoć novca.

  • Imate li načelninu filozofiju koju primjenjujete u varijantama ili se svaki put prilagodite pojedinoj skupini ljudi? – Držim govore gotovo svaki dan. Postoji program koji je kostur, ali svaka tvrtka čini meso i tijelo. Priču ne izmišljam za svakog ispočetka, nego imam temelj na kojem gradim pojedinu sesiju za svaku kulturu i mentalitet. Mora postojati konstantan program koji demonstrira kontinuitet načela i misli. Riječ je o kombinaciji temelja i nadogradnje.

  • Spomenuli ste ‘follow-up’, dakle nije riječ se o jednom predavanju, nego o cijelom programu. Traje li program određeno vrijeme? – To je možda najvažnije pitanje, koje ide u srž stvari. Iskreno, 30 do 40 posto mog posla odnosi se na jednokratne sesije. Druga je trećina kontinuirani rad tijekom svakog kvartala, a s DHL-om gradim kompletnu kulturu tvrtke. Mnogi misle da je jedanput na godinu, primjerice, dovoljno, što, naravno, nije slučaj. Potrebno je kondicioniranje, dugoročna izgradnja.