Zavladala manija potrošnje premium voda

Na Forbesovoj je listi najluksuznijih voda i 10 Thousand BC, čiji su izvor deset tisuća godina stari ledenjaci. Sedam decilitara stoji otprilike 45 dolara, a u posebno dizajniranoj bočici između 250 i 550 dolara, ovisno o tome koliko ima cirkona ili dragoga kamenja.

Deset tisuća dolara iznos je koji kraljica popa Madonna troši na mjesečnu nabavku bočica obične vode. S obzirom na njezinu opsijenu tjelesnu vježbu jasno je da, vjerojatno, troši veće količine vode od prosječnog potrošača koji većinu dana proveže ‘zalijepljen’ za uredski stolac. Ali opet, 10 tisuća dolara? Ta zvijezda veli da ima opravdanja. U bočicama koje ona kupuje točno se premium voda koju su posvetili rabini kabalisti. No nije Madonna jedina otkvačenjakinja koja za običnu vodu troši sulude iznose. Kako izvještava magazin Forbes Traveller, u posljednje vrijeme proizvođači premium voda imaju više nego dovoljno razloga za zadovoljstvo. Njihovi se proizvodi prodaju u pristojnim količinama, a posebno ih veseli da kod određenog segmenta potrošača ‘pali’ formula ‘što skuplje, to bolje’.

Zapravo, voda je, piše Forbes, novo vino i može se očekivati da će se u idućim nekoliko godina proširiti krug poklonika koji će joj pristupati s filozofskoga gledišta. Tu tezu pokušao je u svojoj knjizi Fine Waters opravdati stručnjak za vode Michael Mascha ustvrdivši da je voda izraz prirodnog okruženja i da se njezin miris i okus (poput vina) razlikuje ovisno o podneblju u kojem izvire. On tvrdi da je, kao i za vino, nemoguće reći koja je voda najbolja, nego da treba uživati u različitim okusima. No za razliku od enologa, vrstan poznavatelj vode Mascha u testu najslijepo ne može ustvrditi koja voda dolazi iz kojeg izvora i je li riječ o kišnici ili vodi iz ledenjaka.

Iako Europoljani i Japanci odavno njeguju tradiciju ispijanja luksuzne vode, zapravo je hotel Claridge’s u Londonu sasvim promijenio način na koji se taj napitak percipira na području Velike Britanije. Nakon što je ondje uveden ‘water menu’, tu su praksu počeli slijediti i drugi restorani koji se ekskluzivnošću žele natjecati s Claridge’som. Primjerice, u Parizu je nedavno otvoren bar koji nudi ‘samo’ stotinjak marki vode.

Taj je trend ‘preplivao’ i Atlantik, tako da se i američki proizvođači vode nadaju da će se uspjeti nametnuti s luksuznim brendovima i tako smanjiti udjel potrošnje obične flaširane vode. I dok se u Hrvatskoj teško može odrediti razlika između premium i običnih brendova vode, u SAD-u je stvar jasnija. Naime, obične bočice pune se ‘javnom’ vodom koja u procesima destilacije, filtracije i obogaćivanja postaje zdravija za piće.

Premium voda, s druge strane, puni se na čistim, prirodnim izvorima, koji su ujedno i glavni adut proizvođača prilikom brendiranja proizvoda. I dok će Amerikanci svoje hladionike rado napuniti pročišćenom vodovodnom vodom, Europoljani bi je eventualno upotrebljavali za glačanje.

Koliko im je odbojna pomisao na ispijanje pročišćene vode iz slavine, dovoljno govori skandal koji je nastao nakon što su 2004. godine stanovnici Londona otkrili da se Coca-Cola britanska verzija marke Dasani puni iz javnog vodovoda. Skandal je rezultirao povlačenjem tog brenda flaširane vode s tržišta Velike Britanije.

Njegovanje kulta vode rezultirao je sve većim naporima proizvođača da svoje proizvode plasiraju na plodno tlo. Da bi prodali vodu koja iz nekog razloga stoji deset dolara po decilitru, proizvođači su se poslužili marketinškim alatima koji im stoje na raspolaganju.

Premda trend njegovanja kulta vode tek polako prodire na svjetsko tržište, već su se sada profilirali brendovi koji su zbog nečega bolji od ostatka konkurencije. Na Forbesovoj listi najluksuznijih voda našao se 10 Thousand BC, voda čiji su izvor deset tisuća godina stari ledenjaci smješteni sjeverno od Vancouvera. Kako je riječ o luksuznom proizvodu koji se obično servira kanadskom premijeru ili VIP gostima lasvegaškog hotela Hilton, nije prošlo mnogo vremena i Hollywood se uključio u priču o tom brendu te ga plasirao u pet blockbustera. Sedam decilata te vode, inače, stoji nešto više od 45 dolara, a ako se kupac odluči za posebno dizajniranu bočicu, platit će između 250 i 550 dolara, ovisno o tome koliko je cirkonja ili dragoga kamenja na njoj nalijepljeno.

Za razliku od tog proizvođača čija se voda cijenom ne može svestati nikamo doli pod luksuz, drugi je dokazao da se za vodu s ledenjaka ipak može platiti znatno manja svota. Zbog izvora, ledenjaka starog 15 tisuća godina, voda Berg svestava se u premium kategoriju, ali stoji sedam puta manje (otprilike šest dolara) nego prije. Potrošačima se veoma svidjela zbog zelene ambalaže koja ostavlja dojam da je duboko zamrznuta čak i ako se pije na plus 30. Na žalost, proizvođači ipak ne uspijevaju ponuditi dovoljne količine na tržište, i to zbog dugih zima i zamrznutih blokova snijega koje valja preraditi prije nego završi u hladnjacima vrhunskih restorana. Ako se nekomu čini pretjeranim prevaditi takav put da bi s polarnih izvora crpio običnu vodu, taj će biti zaprepašten kad vidi kamo putuju proizvođači ne bi li našli sveti gral u obliku kemijskog spoja H₂O. Tako je na području nedaleko od onoga na kojem World Meteorological Organization mjeri najčišći zrak na svijetu – na sjeverozapadnoj obali Tasmanije – jedan proizvođač vode odlučio kupiti kapljice kiše prije nego što dotaknu tlo. Oni koji vole kišu s mjehurićima, mogu za samo pet dolara nabaviti i bočicu mineralne vode zvane Tasmanian Rain, a onima koji se vole osjećati korisno dok piju vodu, koristi podatak da je proizvođač sklopio partnerstvo s kompanijom Elementree, koja pošumljuje taj kraj.

Na kraj svijeta idu i proizvođači vode Reserve, koji svoje boce pune u Lauquenu u Patagoniji. Kako stoji u promotivnim materijalima, ta voda dolazi u doticaj sa zrakom tek onog časa kad se puni u boce. Ulaganju u brendiranje mnogo pozornosti posvećuju i japanski proizvođači vode Finé, koju se crpi s izvora smještenog podno vulkana gdje se, inače, okupljaju svećenici i umjetnici ne bi li u začudnom krajoblicu pronašli svoju životnu inspiraciju. Ispijajući vodu iz lijepo dizajnirane bočice Finé, i obični bi potrošači, valjda, trebali doći do nekakvih mudrih spoznaja. Interesantna je i priča osnivača kompanije Aquadeco, koja je izbacila na tržište istoimenu premium vodu. On je počeo svoj biznis nakon što je upoznao direktora slovenske kompanije sa 600 godina dugom tradicijom proizvodnje stakla. Već kad je odlučio od kakva će stakla izraditi bočice, trebalo je još samo pronaći izvor, pa se uputio na 18 mjeseci dug put pretražujući i najskrivenija područja Europe, Armenije i Nepala.

Na kraju se njegove art deco bočice pune vodom s 18 tisuća godina starog izvora smještenog u Kanadi. Ipak, na Forbesovoj se listi, bez sumnje, izdvaja brend čija je vrtoglava cijena premašila sve ranije spomenute. Riječ je o vodi Bling H₂O, za čiju će bocu kupac morati izdvojiti 55 dolara. Fora je u njezinu pakiranju koje je optočeno kristalima Swarovski, zbog čega su i proizvođači priznali da cijena nema toliko veze s ukusom ili kvalitetom sadržaja koliko s imidžem. I uistinu, oko kamere ulovilo je same ‘celebrityje’ kako šetaju ulicama Los Angelesa noseći u ruci bocu Blinga. Navodno je Paris Hilton uhvaćena kako vodu poslužuje ni manje ni više nego svom psu. Sudeći prema trendovima, potrošače ne bi trebalo iznenaditi ako se na policama luksuznih trgovina, u restoranima ili hotelima nađu i ‘perverznije’ varijante obične vode. Nadmetanje među potrošačima je tek počelo, prostora za rast još ima, a očito i da se kupcima, htjeli to priznati ili ne, može baš svašta prodati.