Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Naručitelj prijevoza neke robe ne mora znati kada i na koliki rok je cesta zatvorena, a prijevoznik mora znati baš sve o tome, uključujući i sve granične i ostale formalnosti. Za štetu koja time može nastati većim će dijelom odgovarati prijevoznik, ali dio će ići i na ‘na dušu’ naručitelja.

Činjenica od koje se ne može pobjeći jest da se pravo, slično kao i politika, bavi nama makar se mi njime i ne željeli baviti. Ovo je, kad je riječ o pravu, posebno važno za poduzetnike, naročito za one koji mogu, zbog toga što nedovoljno skrbe o pravu, ostati ne samo bez zarade nego i zapasti u ozbiljni gubitak, čak i bankrot. Osim izravne štete za poduzetnika, to u pravilu znači i gubitak za mnoge druge, od zaposlenika sve do države koja gubi dio proračuna od raznih poreza, prireza i doprinosa. Primjerice, to se može dogoditi kad je riječ o tzv. podijeljenoj odgovornosti. Riječ je o vrlo ozbiljnom pravnom problemu, koji već i kod manjih grešaka može značiti (ako je šteta velika) pravu katastrofu, posebno kad je riječ o manjim poduzetnicima koji ovise o svakom pojedinom poslovnom pothvatu i objektivno ne mogu podnijeti nijedan propali posao.

Šteta je, prema Zakonu o obveznim odnosima, umanjenje nečije imovine, što podrazumijeva tzv. običnu štetu kao i sprječavanje njezina povećanja te izmaklu korist i povredu prava osobnosti što je neimovinska šteta. Svaki sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pozornošću, prema pravilima struke i običajima – to je pravni standard pažnje dobrog stručnjaka. No, ako oštećenik pridonosi šteti, tada prema čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima ima pravo na razmjerno nižu naknadu i tad je riječ o podijeljenoj odgovornosti ili suodgovornosti.

Treba samo zamisliti bilo koji poslovni događaj i odmah je jasno da u svakom poslovnom pothvatu može doći do štete u kojoj nijedna strana nije 100 posto u pravu nego je svaka po nešto pogriješila. Je li netko pogriješio prosuđuje se po tome što se razumije pod ‘pažnjom dobrog stručnjaka’, o čemu sud prosuđuje od slučaja do slučaja. Primjeri iz SAD-a pokazuju da je nužna mjera ‘pažnja prosječnog stručnjaka’, ali primjeri iz njemačke prakse ukazuju na trend prema daleko višem zahtjevu – traži se pažnja iznadprosječnog stručnjaka, što znači da se svaki prosječni praktično gotovo uvijek suočava s problemima. Nešto je lakše kada posluju dva stručnjaka, ali najčešće će poduzetniku s druge strane biti nestručnjak od kojega se traži daleko niži stupanj pažnje – tzv. pažnja dobrog domaćina.

Primjera ima bezbroj. Primjerice, u prijevozu tičnih koje bitno mijenjaju smisao tumačenja i njegove rezultate. S druge strane, uvode se posve novi instituti kao primjerice ‘urbana komasacija’ u vezi s kojom nema baš nikakve prakse, a od odvjetnika se očekuje da zna sve. Dio mogućeg rješenja je u polici osiguranja od odgovornosti i, na taj način, prevazljivanja štete ili dijela štete na drugu stranu.

U jednom nedavnom slučaju iz inozemstva tužena je bolnica koja nije upozorila građevinskog poduzetnika da određeno vrijeme nakon operacije neće smjeti biti na gradilištu i izlagati se suncu i toploti pa je poduzetnik radi toga kasnio s izvedbom svojeg posla (operacija nije bila hitne naravi i mogla je bez rizika čekati dok se posao ne završi). Pozivajući se na tzv. informed consent (pristanak posve obaviještene osobe) i šireći njegovo značenje odlučeno je da je bolnica morala pacijenta upozoriti i na te okolnosti pa je zato odgovorna za štetu koju je pacijent kašnjenjem s poslom pretrpio, ali ne u 100-postotnom nego s 80-postotnom iznosu, dok je 20 posto pacijentovo sudjelovanje u cijelom problemu. Ovisno o okolnostima slučaja, može se desiti da poduzetnik propadne radi tih 20 posto, ali i da umjesto bolnice zbog onih 80 posto propadne liječnik.

Moglo bi se zamisliti, primjerice, odlazak spikera ili profesora kod stomatologa i situaciju sličnu gore opisanoj – spiker ili profesor ne mora znati da neće moći govoriti nekoliko sati, a stomatolog to mora znati. Stomatolog koji ih na to nije upozorio može odgovarati za štetu, a moguće je da sud prihvati i suodgovornost u određenom omjeru (poseban je problem dokazivanje odnosno kako dokazati da se dogodilo baš onako kako se dogodilo). Ako je stomatološka usluga iznosila npr. 250 kuna, a šteta zbog propuštenog predavanja npr. 5.000 kuna, jasne su moguće posljedice. Pritom nema ograničenja štete na visinu svoje zarade ili nešto slično.

Interesantna i dosta realna mogućnost postoji npr. u slučaju da više osoba zajednički uđe u neki poslovni pohvat, primjerice kao ortaštvo. U svim tim slučajevima u kojima je riječ o više osoba koje su međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je prouzročila štetu, odgovaraju solidarno prema trećima, a između sebe će svoj odnos riješiti tako da utvrde tko je odgovoran, pri čemu je moguća i podijeljena odgovornost. Ako je riječ o odnosu u svezi radova na nekoj nekretnini (u tom odnosu su naručitelj i izvođač), zakonodavac izričito propisuje da je odgovornost uvijek solidarna, želeći potaknuti naručitelja da i te kako pazi ne samo na odabir izvođača nego i na njegov rad tijekom cijelog izvođenja radova.

U jednom prema više osnova tragičnom slučaju nepažljivi je naručitelj koji se jako pouzdao u izvođača (a izvođač je bio, kako se danas obično kazati, tzv. fiks tvrtka bez zaposlenika) na kraju otišao u stečaj. Naime, sa zgrade je pala greda koja nije bila učvršćena, i to baš na dijete koje je prolazilo pločnikom koji nije bio zagrađen odnosno od takvih događaja osiguran. U metežu koji je nastao dogodio se lančani sudar automobila, izgubljen je jedan ljudski život (što je nemjerljivo, ali u sudskim postupcima ipak dobije konkretno brojeve odštete), a prouzročena je i ogromna materijalna šteta na automobilima i susjednoj zgradi u kojoj je bila luksuzna trgovina u koju je odbačen jedan od automobila. Iz nekog razloga svi oštećeni su se sa svojim zahtjevima obratili samo naručitelju, koji je nakon što su zaredale ovrhe otišao u stečaj. Pri tome osnivaču toga trgovačkog društva nije baš mnogo pomogla činjenica što ima pravo regresa dijela ili cjeline štete (ovisno o tome tko se utvrdi kao onaj tko je kriv za događaj) prema izvođaču, čak i ne računajući rizik da izvođač u međuvremenu propadne i da se dosuđeni iznos ne bude imao od čega naplatiti.

Jedini pravi recept za svakog, a to vrijedi i za poduzetnike, nije samo maksimalno odgovorno i stručno obaviti svoj posao nego i uložiti poseban trud u preveniranje svoje moguće odgovornosti za moguću štetu, kako bi se ona otklonila ili barem minimalizirala. To se može postići odgovarajućom policom osiguranja od profesionalne odgovornosti i punom informiranošću i upozoravanjem druge strane o svim relevantnim okolnostima nakon čega ta druga strana, posve informirana, donosi odluku i, naravno, za nju odgovara. U takvoj situaciji stranka može naručiti najnekretnitiji materijal a da poduzetnik ne bude baš ništa kriv dok, u protivnome može biti odgovoran za štetu u visini koja višestruko premašuje zaradu koju je na tom projektu ostvario.