Kad je prijatelj u pitanju, predsjednik Mesić se nije zadovoljio svojom uobičajenom formulacijom: ‘Pustimo institucije da obave posao!’ Uvijek su mi bile mrske široke interpretacije novinarskih sloboda kojima geslo ‘javnost ima pravo znati’ služi tek kao alibi za medijsku (zlo)porabu tude privatnosti. Jedan od vrhunaca toga novinarskog smjera bio je kad je u televizijskom Dnevniku novinarka prozvala poznatog sportaša zato što svoju izvanbračnu vezu nije objavio gradu i svijetu. Time je, reče ona, ‘grubo obmanuo hrvatsku javnost i svoju suprugu’. No slučaj obitelji Pukanić nadišao je problem privatnosti jedne obitelji i postao ogledalo društva i države. Slika koja se u njemu vidi jako je, jako ružna.
Prije nego što se završi bezrazložno dugotrajno propitivanje zakonitosti prisilne hospitalizacije gde Pukanić upadaju u oči dvije posebnosti: brutalnost i brzina postupka. Čak i ako im zakon to dopušta, ne mogu povjerovati da su policajci morali staviti gdi Pukanić lisice na ruke. A osobito ne mogu vjerovati da bi cijeli postupak prisilne hospitalizacije, uključujući i hitni dolazak policije, bio tako brz da gospoda nije supruga Ive Pukanića. Željela bih vjerovati da bi angažman Ive Banca i Sanje Sarnavke na zaštiti ljudskih prava gde Pukanić bio jednak da je riječ o bilo kojoj anonimnoj suprugi. Ali, nešto mi govori da nije tako. Da je ključ angažmana i opet – Ivo Pukanić.
Drugi događaj vezan uz isti slučaj obitelji Pukanić jest neuspjeli atentat na Ivu Pukanića. Dakako, treba vremena za policijsku istragu. Ali zanimljivo je da i prije završetka istrage oni koji tako angažirano štite prava Mirjane Pukanić s takvim omalovažavanjem i podsmijehom tretiraju atentat na Ivu Pukanića. Unatoč tome što njegova priča o povezanosti atentata s iznudama narko-miljea ne djeluje baš kao čisti fiction, bilo bi barem pristojno pričekati rezultat istrage.
No kada napokon institucije propitaju zakonitost hospitalizacije gde Pukanić i kada završi istraga atentata na Ivu Pukanića – kako im vjerovati? Jer svi su se prethodno svrstali. A svrstavali su se za ili protiv Ive Pukanića. Mirjana je bila samo sredstvo, iako je njezina prisilna hospitalizacija zapravo stvorila slučaj. Najdalje je u svrstavanju i izboru ‘svoje’ strane otišao predsjednik Mesić. Njega se nisu osobito dojmile lisice na rukama gde Pukanić kao ni način na koji je odvedena u bolnicu u Vrapču. Ali naglasio je da ne treba zbijati šale u vezi s atentatom na Ivu Pukanića. I odmah se dosjetio usporedbe s bankarom Ibrahimom Dedićem, koji je upozoravao da se priprema njegovo ubojstvo ali nitko mu nije povjerovao. Kad je prijatelj u pitanju predsjednik se nije zadovoljio svojom uobičajenom formulacijom: ‘Pustimo institucije da obave posao!’ Niti državnoj tajnici za socijalnu skrb Dorici Nikolić nisu se učinile spornima lisice na rukama Mirjane Pukanić i njezino prisilno odvođenje na liječenje u Vrapču samo dan nakon što je njezina neuropsihijatrica u bolnici Šestara milosrdnica postavila dijagnostiku da joj bolničko liječenje nije potrebno. Već je pred novinarima pokušala slučaj minorizirati, svrstavši ga u obiteljsku problematiku. Ivo Pukanić je ipak vlasnik utjecajnog tjednika, koji može nanijeti mnogo neugodnosti političarima, i ne samo njima, i koji u tome često nije iskazivao previše skrupula. A Mirjana? Ona je samo njegova supruga, čijeg postojanja donedavno i nisu bili svjesni i, što je važnije u tom slučaju – koja im ne može baš nikako nauditi.
