Vrijednost hrvatskog tržišta gljiva procjenjuje se na 80 milijuna kuna

Potrebe domaće potrošnje preradenih gljiva te onih u svježem stanju ne može podmiriti sadašnja proizvodnja u Hrvatskoj. Ukupna je vrijednost tržišta, procjenjuje jedan od najjačih gljivara u Hrvatskoj, Nikola Andričić iz Bjelovara, 80 milijuna kuna, a najveći potrošači su, ovisno o vrsti gljiva, pizzerije, restorani, gradanstvo, zelene tržnice te veliki trgovački lanci, čije potrebe ni izdake nisu zadovoljene. Reklo bi se, dušu dalo za biznis. No, poput većine malih proizvođača i uzgajivača u Hrvatskoj, i kod gljivara postoji problem njihove rasjepkanosti. Mali proizvođači zbog međusobne neorganiziranosti i nesuradnje nemaju nikakvu pregovaračku moć pogotovu u odnosu na trgovačke centre, pa mnogi kao jedino rješenje vide udruživanje malih obiteljskih gospodarstava.

Na taj način povećala bi se proizvodnja, čime bi se smanjio uvoz, a u perspektivi proizvođači bi se mogli okrenuti i izvozu. Naime, kako su nam rekli uzgajivači, za sada vani mogu konkurirati kvalitetom, ali ne i cijenom, mada se pojavljuje potreba, kao ovih dana, kada su Mađari tražili 10 tona gljiva. Već nekoliko godina postoje razne inicijative za međusobnu kooperaciju i ujedinjavanje u cilju osvajanja tržišta te poboljšanja uvjeta prodaje i plasmana proizvoda na domaćem i inozemnom tržištu, ali one samo i ostaju na tome. Ivan Fridrih iz Dugog Sela, kao najjači proizvođač, kako nam je rekla njegova kćerka Ivana Džidić, za sada ne planira nikakvo udruživanje. Isto misli i Nikola Andričić, koji je doduše, kako kaže, ranije nešto pokušavao, ali je odustao zbog egoističnih interesa pojedinaca. Kako nam je rekao ‘ljudi su čudni’, ali njemu udruživanje i nije potrebno pošto može samostalno nastupiti na tržištu.

Udruživanjem bi lakše ulagali, a ona su, potvrđuju konkurenti, dosta visoka, počevši od gradnje i adaptacije prostora do komposta, koji je vrlo skup jer ga u Hrvatskoj nema. Kompost se najviše uvozi iz susjednih zemalja, Mađarske, Italije, čak i iz Nizozemske, pa troškovi prijevoza i carine stoga dodatno poskupljuju proizvodnju. O troškovima energije, odnosno klimatizacije, ventilacije, kontrole vlage i ugljikova dioksida u komorama i drugim troškovima nepotrebnim je govoriti.

• Nitko ne može držati cijelo tržište i trebali bismo se udružiti kao interesna grupacija. Ali ne uspijevamo jer su nam važniji drugi interesi. Primjera radi, Fridrih je najjači, ali oni kad im treba uvezu lošu gljivu iz Mađarske, dok u isto vrijeme imamo pet proizvođača s viškom gljiva – kaže Branka Križanić, koja sa svojim mužem Dejanom ima obrt.

Osim rasjepkanosti, gljivare muči i nelojalna konkurencija. Tako misli Križanić, koja se žali da ima dosta uzgajivača koji nabave kompost na crno iz inozemstva. Na taj način uzgoje pet, šest tona gljiva koje Konzum, Mercator i drugi veliki trgovački lanci ne žele kupiti, pa taj višak na tržnicama prodaju za nižu cijenu. Proljeće i jesen su idealni za nelojalnu konkurenciju, jer je tada temperatura najpovoljnija, manje je ulaganja, pa se takvi proizvodi najviše prodaju po tržnicama ispod cijene.

• Cijenim konkurenciju koja radi na legalan način, time svi imamo jednake šanse za poštenu tržišnu utakmicu. No, osim Fridriha, Križanića, Liovićevog Askusa i mene, koji radimo legalno, ostatak proizvodnje gljive u Hrvatskoj uglavnom je u sivoj zoni, gdje država gubi prihod od PDV-a i doprinosa. Tako ima proizvođača koji ostvaruju i milijunski godišnji promet, a nisu u sustavu PDV-a – kaže Nikola Andričić.

Uvijek postoji opasnost da proizvođači dobiju kompost upitne kvalitete, a trgovci rijetko prihvaćaju reklamacije pa su financijski gubici ponekad jako veliki. Osim toga, dodatni je problem što su ga kod nekih dobavljača prisiljeni platiti unaprijed.

• Za razliku od nelojalne konkurencije, mi svoju proizvodnju moramo rastegnuti na cijelu godinu, pa su ulaganja u energiju i tehnologiju dosta veća. Nekad je cijena kile gljive bila jednaka kili svinjskog mesa, sada je to upola manje – kaže Križanić dodajući da su ulaganja dosta velika želi li se ozbiljno konkurirati.

No, za razliku od Andrićića i Križanića, najveći proizvođač gljiva u Hrvatskoj Fridrih tvrđi da je konkurencija lojalna, ali sudeći prema njihovom stavu, hrvatsku konkurenciju i ne doživljavaju kao opasnu po njih.

Fridrih gljive proizvodi od 1981. godine. Današnja proizvodnja mu je na 8.000 četvornih metara podijeljenih na dva pogona u Dumovcu i Garešnici, koji je pokrenuo 2000. godine. Na njima rade 52 zaposlenika, a u proizvodnom programu ima bijele i smeđe šampinjone te bukovaču, koje proizvode do 25 tona na tjedan. Iako nije htio govoriti o prihodima, procjenjuju se na oko 15 milijuna kuna, dok mu je godišnji rast prihoda u posljednjih pet godina 12,5 posto.

Prema prihodima od deset milijuna kuna, Fridriha u stopu prati Nikola Andričić iz Bjelovara. Njegova tvrtka osnovana je 1995. godine, za sada ima 20 zaposlenika, a proizvodni program su šampinjoni, bukovače i shiitake, kojih nakupi i do deset tona na tjedan. Trenutačno raspolaže s 3.000 četvornih metara proizvodnog prostora i proizvodnju proširuje svake godine. No, Andrićić ipak šije Fridriha prema godišnjem rastu prihoda od 30 posto, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će taj vodeći dvojac stajati na ljestvici gljivara za desetak godina.

Trećeplasirana je obitelj Dejana i Branke Križanić kod Stare Gradiške, koja zapravo predvodi drugu skupinu uzgajivača. Ni oni nisu htjeli govoriti o prihodima, pa smo se oslonili na procjenu Poslovne Hrvatske, koja kaže da su godišnji prihodi oko 2,5 milijuna kuna, a proizvođač deset tona šampinjona na tjedan. Slijedi ih Askus iz Čepina, vlasništvo Ivana Liovića, s procijenjenih 2,2 milijuna kuna prihoda, te Pleurotus, čiji je vlasnik Paško Matuzan, čiji je prihod procijenjen na oko 1,8 milijuna kuna. Matuzan je u posao s bukovačama i šampinjonima krenuo u Cetingradu u napuštenoj i dijelom devastiranoj peradarskoj farmi Agrokomerca iz obližnje Velike Kladuše. Riječ je o primjeru pokretanja proizvodnje na području od posebne državne skrbi, gdje je Općina Cetingrad počela projekt oživljavanja bivše farme osiguravši obnovu vodovoda, kao preduvjeta gljivarske proizvodnje.

Radi se u pet hala po 800 četvornih metara, a imaju i komore, hladnjacu i organiziranu distribuciju. Glavni kupac im je Konzum, koji otkupljuje sve proizvedene šampinjone i 90-ak posto bukovače, a za vrijeme turističke sezone ostvarena je suradnja s gotovo svim hotelima u Istri.

Prema Andrićićevoj procjeni, prva četvorica drže oko 50 posto tržišta gljiva i sve trgovačke lance u Hrvatskoj, a ostatak otpada na ostale uzgajivače i uvoz. Ovdje je zanimljivo kako se međusobno doživljavaju konkurenti. Fridrih na njih kao da ni ne obraća pažnju, jer smo na pitanje tko su mu najveći konkurenti dobili odgovor da su to uzgajivači iz Mađarske, Italije i Poljske. Njih Fridrih jako cijeni zbog brzog razvoja, iako mu, kako smo naveli prethodno, Andrićić lagano puše za vratom. Iako strane navodi kao najveće konkurente, Fridrih smatra da mu nisu prijetnja, već suradnju s njim. Andrićić, pak, drži da inozemne konkurencije zapa- pravo nema, što bi se moglo poklopiti s naprijed rečenom tvrdnjom Križanića o otkupu gljiva u inozemstvu i od Fridriha potvrđenoj uspješnoj suradnji s inozemstvom.

Kad je u pitanju prednost njihovih proizvoda, sigurnost kojom odišu u Fridrihu osjeti se. Oni ni na to pitanje nisu dali odgovor, dok njihov najjači konkurent Andrićić drži da pred konkurentima prednjači vlastitom proizvodnjom sve tri vrste gljiva, direktnom distribucijom velikim trgovačkim lancima, sigurnom naplatom, kvalitetom proizvoda, odlukom za povećanjem proizvodnje i uvođenjem najnovije tehnologije u proizvodnju. A bez tehnologije ne može se nijede, pa ni kod gljivara. To su shvatili i u obitelji Križanić, koja je 2006. godine krenula u projekt gradnje najmodernije gljivare, a u travnju 2007. puštena je u pogon. Kod te obitelji je interesantno da, osim konkurencije u proizvodnji gljiva, postoji i konkurencija ideja unutar obitelji.

• Računamo da će se investicija vratiti za sedam do 10 godina, ali dok sam ja za to da stanemo s novim investicijama, moj bi muž htio da idemo u novu. Mislim, može se raditi, lijep je to posao, ali zahtijeva velika održanja i ulaganja – kaže Branka Križanić, koja tvrdi da se ne boje konkurencije te da za njihove gljive ima mjesta na hrvatskom stolu.

Uprkos svemu, kako kaže Fridrih, u posljednjih pet godina na tržištu je prisutan brži rast zahvaljujući trgovačkim lancima, koji imaju mogućnost kupovati velike količine gljiva. S njim se slaže i Križanić, a Andrićić dodaje da to smatra vrlo pozitivnim za ozbiljne proizvođače gljiva.

U budućnosti su na tržištu očekivanja jednoglasna. Smatra se da će lojalna konkurencija uspjeti znatno potisnuti nelojalnu, pa Fridrih očekuje regionalno udruživanje. Andrićić je još rigorozniji i vjeruje da će u idućem razdoblju na tržištu opstati četiri, pet proizvođača gljiva, i to onih koji se odluče za investicije u novu tehnologiju i proširenje proizvodnje.