Jona Fossea, najizvođenijeg norveškog dramatičara, koji u svijetu trenutačno ima stotinu produkcija na godinu, nazivaju ‘novim Ibsenom’ što svakako, među ostalim, znači i nastavak sigurne, neričične ZKM-ove repertoarne politike koja vješto balansira između tako-zvanog, estetski i kulturno prilično nejasnog, ‘novog europskog kazališta’ i dobro utrživoga gradskog ‘mainstreama’. Jon Fosse se očekivano našao dobro pozicioniran na razmeđi tih dvaju produkcijos-estetskih modela i, zapravo, nije mogao biti manje rizičan izbor. Unatoč po-manjkanju vizionarskog modela koncipiranja repertoara jednog od posjećenijih i utjecajnih zagrebačkih kazališta, Fosseovo dramsko pismo svakako je vrijedno i uprizorenja i posjeta publike – čak i kad je riječ o manjkavim režijskim interpretacijama njegovih izvrsnih naslova, upravo će sâm tekst dominirati izvedbom.
Ženski kut gledanja
Slučaj ZKM-ove izvedbe je, međutim, korak, primljiv i mjestimice nadasve zanimljiv, što ponajviše duguje uspješno uspostavljenom identifikacijskom kodu. Režija Dine Mustafića i dramaturgija Željke Udovičić postavljaju, naime, inscenaciju iz pozicije ženskog lika, i to nauštrb muškog diskursa, što, zapravo, gledano iz konceptualnog kuta jest ženski kut gledišta ‘par excellence’. Stoga će 80-minutna predstava biti katkad i katarzična ženskom dijelu publike jer se obraća ponajprije njegovoj osviještenoj ulozi u tradicionalnim zajednicama braka i partnerstva. Studija dugogodišnjeg depresivnog poremećaja sa svim njegovim posljedicama u smislu devastacije bliskih, privatnih odnosa interpretacijska je razina muškog lika kojeg jedva korektno igra inače više zainteresiran i glumački kompetentan Petar Leventić – no, opet, važno je napomenuti, pokoja će gledateljica i u takvu izvođačkom angažmanu sigurno prepoznati neke obrasce vlastite svakodnevnice.