Drvo pripada redu rijetkih hrvatskih sirovinskih resursa. Šumovitost od 48%, odnosno površina pod šumom preko 2 milijuna hektara osigurava drvnu zalihu od preko 350 milijuna m³. Svake godine posiječe se oko 80% od ukupnog prirasta pa se drvne zalihe stalno povećavaju. Tako održivo i trajno gospodarenje šumama svrstava hrvatsko šumarstvo u red zapaženijih u Europi. Godišnji sječivi etat iznosi 5 milijuna kubika, od čega 2 milijuna čine pilanski trupci koji završe u hrvatskim pilanama.
Hrvatska gospodarska komora će u tom smislu nastaviti podupirati drvni sektor putem udruženja u kojem okuplja vodeće tvrtke prerade drva i proizvodnje namještaja, te upravo prema njihovim težnjama pokreće kampanju “Drvo je prvo” s ciljem povećanja uporabe drva i jačanja konkurentnosti domaćih drvoprerađivača.
Bush je ostavio Hrvatskoj otvorena vrata suradnji s SAD-om i EU te boljem regionalnom pozicioniranju. Predsjednik Mesić dobio je kolekciju ploča Paula Anke, čije pjesme osobito voli. Premijer Sanader dobio je komplet opreme za golf, koji mu je nova sportska strast. Gradnji Hrvatske dobili su poruku kakvu nikad dosad nisu čuli ni od jednog stranog državnika: ‘Vi Hrvati znate da je sloboda vrijedna borbe. SAD i NATO su uz vas, nitko vam više nikad neće oduzeti slobodu.’ Hrvatski politički vrh dobio je od američkog predsjednika Busha otvorenu potporu za svoje ambicije regionalnog i europskog pozicioniranja, ali i pravu lekciju iz političkog profesionalizma: od izbora darova po mjeri, retorike primjerene mjestu i trenutku, uvježbene spontanosti, fotografiranja s građanima, zahvale kuharicama, pozdravljanja s vojnicima – sa svakim pojedinačno.
Šteta što tu lekciju političkog profesionalizma nisu na Markov trg došli pogledati ambiciozni hrvatski političari Radimir Čačić i osobito Zoran Milanović, nego su javno iskazali prezir i oporbu prema Bushovoj politici i razgolitili vlastitu političku nezrelost. Kao da Vladimir Putin simpatizira Bushovu politiku!? Pa se, ipak, dan poslije našao s njim u Sočiju.
Prve posljedice posjeta američkog predsjednika Hrvatskoj osjetile su se još prije njegova dolaska. Ne toliko po zavarivanju šahtova oko Westina, na koje su bili usredotočeni domaći kroničari, nego prema pozitivnim tonovima iz talijanskog ministarstva vanjskih poslova o brzom pristupu Hrvatske EU. Nakon posjeta i slovenski je premijer Janša znatno promijenio i primirio retoriku. Kad je o susjedima riječ, situacija me uvelike podsjeća na slovenski pristup NATO-u i EU kojem se tada, učinjeni rješavanjem pitanja optanata sukladno talijanskim željama, opirala susjedna Italija. Zatim se Ljubljana obratila za pomoć Washingtonu. Nakon toga je u Farnessinu stiglo pismo iz State Departmenata u kojem je pisalo da je članstvo Slovenije u EU i u NATO-u SAD-u veoma važno, a Italija zamoljena da ga ne opterećuje bilateralnim pitanjima. I tako je bilo.
Upravo kao što je u svakom širenju EU na države bivšega socijalističkog bloka presudnu ulogu imala potpora Washingtona. Stoga nije iznenađenje da nakon Bushova posjeta Europski parlament odmah prilagođava proračun skorašnjem hrvatskom članstvu računajući s prijamon Hrvatske u EU 2010., što se poboljšava izvješće o hrvatskom napretku. Vjerojatno će se s manje političkih zapreka lakše otvarati i zatvarati pregovaračka poglavlja. Kad je o regionalnoj politici riječ, američki je predsjednik jasno izdvojio Hrvatsku kao pozitivan primjer u regiji, što je upravo suprotno stalnom londonskom nastojanju poravnjanja svih prema mjeri Beograda.
