Prekovremeni rad i preraspodjela radnog vremena

Za prekovremeni rad radnik ima pravo na povećanu plaću, ali zakon ne određuje iznos, već upućuje da se to pitanje uredi kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu.

Zakonska zabrana rada u trgovini nedjeljom posljednjih mjeseci puni medijski prostor i zaokuplja političku javnost. U sjeni suprotstavljanja zagovornika i protivnika zakonskog uređivanja radnog vremena trgovine na malo ostaju zanemarena pitanja pravne regulative prekovremenog rada u Hrvatskoj. Opća je ocjena da se kod mnogih poslodavaca zlorabi institut prekovremenog rada, a mnogi ga poslodavci uopće ne evidentiraju. Te je tvrdnje teško i argumentirati i osporavati, jer Hrvatska nema propisa koji uređuje obvezu evidentiranja radnog vremena radnika. Ta tvrdnja u formalnom smislu nije točna, jer je još uvijek na snazi bivši savezni Zakon o evidencijama u oblasti radnih odnosa, preuzet nakon osamostaljenja, izrađen još potkraj osamdesetih godina. Odredbe tog propisa su zastarjele i gotovo neprovedive, jer su koncipirane u potpuno drugačijem režimu radnih odnosa i plaćanja rada radnika.

Radno vrijeme radnika nije samo ekonomska kategorija koja izravno utječe na troškove poslovanja i produktivnost rada. Trajanje radnog vremena utječe na zdravlje radnika, a time posredno i na troškove zdravstvene zaštite. Osim toga, može biti jedan od načina rješavanja visoke nezaposlenosti. Zbog svih tih razloga, institut radnog vremena nije samo pitanje važno predstavnicima radnika i poslodavaca.

Prekovremeni rad i preraspodjela radnog vremena su iznimke u odnosu na režim redovnog odvijanja procesa rada. Pri tome se radi o dva instituta koja se ne mogu međusobno supstituirati, jer je prekovremeni rad radnika dozvoljen samo u slučaju više sile, dok se preraspodjela radnog vremena mora unaprijediti predvidjeti. Zakonom o radu propisana su ograničenja pri uvođenju prekovremenog rada i pri donošenju odluke o preraspodjeli radnog vremena. Cilj tih ograničenja je da se prekovremeni rad svede na najmanju moguću mjeru, kao iznimka u slučaju izvanrednih okolnosti. Problem je, međutim, u tome što unatoč zakonskim okvirima nitko ne prati, niti kontrolira što se u praksi događa, pa se slijedom toga ne poduzimaju nikakve mjere protiv onih koji propise kršte. A svi sudionici tržišta rada imaju interesu ograničavati prekovremeni rad, iako je u pojedinačnim slučajevima prekovremeni rad prividno isplativiji od novog zapošljavanja.

Prema Zakonu o radu najduži radno vrijeme može biti najviše 40 sati u tjednu. O rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac. Ako je raspored radnog vremena određen posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, poslodavac je pri odlučivanju o organizaciji procesa rada i rasporedu rada radnika dužan pridržavati se odredbi tih akata. Pri donošenju odluke o rasporedu radnog vremena poslodavac je dužan pridržavati se zakonom propisanih ograničenja te o svojoj odluci pisano izvijestiti radnike. Ako je kod poslodavca utemeljeno radničko vijeće, poslodavac je prije donošenja odluke o rasporedu radnog vremena dužan provesti postupak savjetovanja s radničkim vijećem.

Poslodavac mora najmanje tjedan dana unaprijed obavijestiti radnike o rasporedu radnog vremena ili o njegovoj promjeni. Ovisno o zahtjevima procesa rada, poslodavac može donijeti odluku o različitom rasporedu za različite dijelove procesa rada. Tako primjerice može utvrditi drugačiji raspored za radnike koji rade u smjenom radu, a drugačiji za administraciju koja radi u jednoj smjeni. Isto tako, ako poslodavac obavlja više različitih djelatnosti, može utvrditi drugačiji raspored rada primjerice za proizvodnju, a drugačiji za radnike koji rade u maloprodaji. Ili, po jedine kategorije radnika po prirodi posla imaju potrebu za drugačijim rasporedom rada od ostalih radnika, kao npr. čuvarska služba, vatrogasci, zaposleni u javnom prijevozu…

Dok je prekovremeni rad dopušten samo u slučaju izvanrednih okolnosti koje poslodavac nije mogao unaprijed predvidjeti, preraspodjela radnog vremena moguća je u svim situacijama kada je priroda posla takva da zahtijeva dulji rad u jednom vremenskom razdoblju i kraći rad u drugom razdoblju. Radnici u jednom razdoblju rade dulje do 40 sati u tjednu, a u drugom kraće, ali ukupno prosječno radno vrijeme u razdoblju preraspodjele iznosi najviše 40 sati u tjednu. Prekovremenu radnog vremena u pravilu uvode poslodavci koji obavljaju djelatnost sa sezonskim karakterom poslovanja (graditeljstvo, turizam, poljoprivreda).

Prekovremeni rad ne smije biti pravilo u poslovanju, već iznimka dozvoljena samo u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega posla i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe. Zakonska je pretpostavka da je kod prekovremenog rada riječ o izvanrednim okolnostima koje poslodavac nije mogao na vrijeme predvidjeti, pa od radnika zahtijeva rad u radnom vremenu duljem od punog, kako bi se izbjegla šteta u poslovanju. Nije zakonita situacija da radnik kontinuirano u duljem razdoblju radi prekovremeno. Takva situacija upućuje na potrebu zapošljavanja novih radnika.

Radnik je dužan na zahtjev poslodavca raditi prekovremeno. Kod hitnog prekovremenog rada poslodavca ne obvezuju odredbe o obvezi obavještavanja radnika o rasporedu rada tjedan dana unaprijed.

Radnik koji radi prekovremeno ima pravo na povećanu plaću za taj dodatni radni napor. Zakon ne određuje iznos povećanja plaće za prekovremeni rad, već upućuje da se to pitanje uredi kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu (obveza za poslodavce koji zapošljavaju više od 20 zaposlenih) i ugovorom o radu. U dosadašnjoj praksi sklanjanja kolektivnih ugovora uobičajeno je da je plaća za prekovremeni rad 50 posto viša u odnosu na plaću za redovni rad.

Radnik ostvaruje pravo na povećanje plaće samo za fond radnog vremena odrađen u prekovremenom radu. Ako je prekovremeni rad istovremen i rad u dane blagdana, rad nedjeljom, noćni rad ili rad u nekim drugim posebno određenim otežanim radnim uvjetima, moguće je da zapošlenik osim prava na povećanu plaću za prekovremeni rad ima i pravo na povećanje plaće po osnovi tih drugih otežanih uvjeta. U slučaju kad je povrijedena neka odredba o ograničenjima u trajanju ili uvođenju prekovremenog rada, zapošlenik može o tome obavijestiti inspekciju rada i zahtijevati poduzimanje mjera u odnosu na poslodavca. Inspekcija rada ima velike ovlasti u svezi s prekovremenim radom radnika jer prekovremeni rad predstavlja opasnost za zdravlje i radnu sposobnost radnika, a istovremeno i smetnju povećanju broja ukupno zaposlenih.