Konsolidacija IT sektora u regiji

Hrvatska javnost posljednjih je dana zaokupljena izgubljenim sudskim sporovima države protiv Hypo banke i Astaldija, nastavkom beskonačnih rasprava o zabrani ministrima da budu u nadzornim odborima tvrtki u državnom (su)vlasništvu i novim rokovima za planove restrukturiranja brodogradilišta.

Sve tri teme imaju zajednički nazivnik. Još se jedanput pokazuje da se država ne može odreći svoje vlasničko-poduzetničke uloge. Čistinsko pojednostavljanje i zazivanje: ‘Državo, van iz biznisa!’ donosi više štete nego koristi. Mudra se državna vodstva diljem svijeta, istina, zalažu za privatizaciju i smanjenje državnog vlasništva, ali istodobno čine mnogo toga da osposobe svoju državnu administraciju da se ponaša kao uprava velikih korporacija.

Kad je o sudskim sporovima riječ, država je, baš kao i svaka velika korporacija, osuđena na često povlačenje po sudovima. Izgubljeni sporovi s talijanskim Astaldijem u vezi s gradnjom autocesta i s Hypo Alpe-Adria bankom u vezi s Slavonskom bankom primjer su starih repova iza kojih zatim slijede pogrešne odluke o odbijanju nagodbi. Stotine milijuna po svemu sudeći izgubljenih eura poreznih obveznika gotova su stvar.

Tu se ne može mnogo. Ali može se napokon prekinuti praksa da se sitni politički interesi stavljuju ispred ekonomskih. Dva potpredsjednika Vlade (bivši Slavko Linić i sadašnji Damir Polančec) složila su se na HTV-u kako su se u svojim odlukama brinuli da ih javnost ne optuži za svojevrsni dogovor s Hypo bankom ili Astaldijem. To je pogrešno. Kao što bi se potpredsjednici većine korporacija u poslovnom sporu vodili interesom što manjeg troška, a ne time što će reći javnost, tako se moraju ponašati i članovi uprave korporacije zvane Hrvatska.

Sukrivac je i javnost, koja često reagira na prvu loptu. Bilo bi najgore da nakon aktualne ‘frke’ oko izgubljenih sudskih sporova državna administracija reagira bježanjem od bilo kakva spora s poslovnim partnerima. Sporovi su neizbježni u biznisu. Neki se moraju i izgubiti. Važno je da broj pobjeda bude nekoliko puta veći. Najlakše je potpisati ugovor na koji se druga strana nema nikakva razloga žaliti. Porezne će obveznike to stajati 10 do 20 posto više, ali neće biti povlačenja po medijima.

Drugo su područje na kojem se lažno moralizira članstvo ministara u nadzornim odborima. Razumijemo je što Hrvatska udruga poslodavaca u ime svojih članova traži da ministri ne sjede u nadzornim odborima državnih tvrtki jer su u sukobu interesa. Ali, budimo iskreni, više-manje svejedno je sjedi li ministar u nadzornom odboru (su)državne tvrtke ili umjesto njega stolac grijje neki pomoćnik ili ‘neovisni’ stručnjak, kad će on na kraju doći ministru i pitati ga za mišljenje. Dok je država (su)vlasnik, mora se tako i ponašati. Rješenje je ili privatizirati tvrtke ili ozbiljno poraditi na tome da ministri budu sposobni za korporativno upravljanje. Samo brojiti u koliko nadzornih odbora netko sjedi u ovome globaliziranom i sve zahtjevnijem svijetu, bespredmetno je moraliziranje.

Kad je o brodogradilištima riječ, i tu se pokazuje kako se korporacija Hrvatska ne može ignorirati. Koliko god sve dosadašnje vlade bježale od toga da su brodogradilišta njihova odgovornost jer su se bojale političke reakcije iz ‘škverova’, na kraju će Uprava na čelu s CEO-om Ivom Sanaderom morati obaviti zadaću iz kriznog menadžmenta.

Da se Hrvatskom upravlja kao sa suvremenom korporacijom, ne bi se od uprava brodogradilišta tražili alibiji – planovi restrukturiranja, i to u roku kraćem od mjesec dana. Odlučni top-menadžer ne bi se skrivao iza direktora brodogradilišta, nego bi osobno stao iza rezova.

Sada netko može reći da je rješenje u potpunoj privatizaciji državnog portfelja, pa će vlast biti samo zadužena za stvaranje uvjeta biznisu za neometan rad i nadzor poštovanja pravila igre. To je romantičarsko-utopijski scenarij. Pojedine uspješne države poput Singapura, Saudijske Arabije ili Kine indirektno jačaju svoje vlasništvo. Naravno, pretpostavka je kvaliteta državno-korporativnog upravljanja.

Odgovorna vlada sama bi odredila što sa ‘škverovima’. Ne bi rješenja tražila od uprava brodogradilišta.

U sporovima s Astaldijem ili Hypo bankom uprava većine korporacija vodila bi se interesom što manjeg troška, a ne time što će reći javnost. Tako bi se morali ponašati i Sanaderovi ministri.