Konsolidacija IT sektora u regiji

Vlada FBiH poziva investicijske fondove da se priključe dokapitalizaciji osam kompanija iz namjenske industrije. Iz fondova poručuju da su spremni investirati, ali samo u tvrtke koje posluju uspješno.

Vojna (namjenska) industrija, koja je prije rata postojala i radila na području Bosne i Hercegovine, bila je u stanju opremiti i naoružati vojnika od čizama do borbenih aviona. Na proizvodnji sve te opreme radilo je 40.000 ljudi, a na godinu se izvozilo čak 800 milijuna dolara vrijednog naoružanja i druge vojne tehnike. Procjenjuje se da je toliko kupovao i JNA.

Više od deset godina nakon rata u tom sektoru ostalo je svega oko 2.000 radnika, a vrijednost sadašnje proizvodnje je 40 milijuna KM. No, čini se da je vlast u Federaciji BiH prepoznala potencijal te industrijske grane. Stoga je već počela priprema za ulaganja u te mahom državne tvrtke, ali i stvaranje novih zakonskih okvira koji bi trebali poboljšati uvjete poslovanja tih kompanija.

Prvi korak prema tome su izmjene Zakona o privrednim društvima FBiH, koje su već u parlamentarnoj proceduri. Ministar energetike, industrije i rudarstva FBiH Vahid Hećo najavljuje da će, kad se te zakonske izmjene usvoje, biti stvoren okvir koji će omogućiti formiranje koncerna tih preduzeća. Namjera je, tvrdi ministar, da se cijeli sektor revitalizira jer državi može donositi znatne prihode te zaposlit mnogo radnika. Hećo tvrdi da se stvaranjem koncerna neće promijeniti struktura vlasništva tih tvrtki u kojim druga pravna lica, a naročito investicijski fondovi, imaju znatan udjel.

Direktor Direkcije za namjensku industriju Federacije BiH Iset Briga pojašnjava da će svih osam tvrtki vojne (namjenske) industrije u tom dijelu BiH nastaviti djelovati kao zasebna pravna lica, ali će ujediniti prodaju proizvoda i marketing, zajednički nastupati na tržištu te će se, što je najvažnije, ulagati razvoj i modernizaciju. Vlada FBiH, naime, namjerava vlastitim sredstvima ulagati u tvrtke da bi povećala njihov kapital i da bi ih resteretila eventualnog zaduživanja kod komercijalnih banaka, koje svakako nisu previše poletne u kreditiranju takvih preduzeća. Dogode li se ta ulaganja, Briga, za razliku od ministra, najavljuje promjene u vlasničkoj strukturi preduzeća, ali samo ako ostali dioničari, a pogotovo investicijski fondovi, ne budu svojim sredstvima također pratili Vladine poteze.

Planovi Direkcije za namjensku industriju FBiH su da vrijednost proizvodnje u iduće dvije godine podigne na 100 milijuna KM, od čega bi najmanje 90 posto bilo namijenjeno izvozu. Iset Briga tvrdi da su već sada te tvrtke pred potpisivanjem nekoliko ozbiljnih ugovora, ali da će pravi posao krenuti kada se promet i pregovori o svim ugovorima objedine na jedno mjesto. To bi se trebalo dogoditi formiranjem koncerna.

Namjenska industrija u BiH trenutačno proizvodi sve streljivo do kalibra 12,7 milimetara i to prema NATO-ovim standardima. Osim toga, proizvode se minobacački i drugi artiljerijski projektili te eksplozivi. Briga kaže da je moguća i proizvodnja oružja, ali u kooperaciji s drugim poduzećima iz inozemstva i to iz razloga što su neki vitalni dijelovi tih tvrtki kroz privatizaciju potpuno izgubljeni.

Izbacivanje države iz suvlasništva tvrtki dug je i utopijski proces. Do tada se Vlada treba ponašati kao odgovoran poduzetnik.

Hrvatska javnost posljednjih je dana zaokupljena izgubljenim sudskim sporovima države protiv Hypo banke i Astaldija, nastavkom beskonačnih rasprava o zabrani ministrima da budu u nadzornim odborima tvrtki u državnom (su)vlasništvu i novim rokovima za planove restrukturiranja brodogradilišta.

Sve tri teme imaju zajednički nazivnik. Još se jedanput pokazuje da se država ne može odreći svoje vlasničko-poduzetničke uloge. Čistinsko pojednostavljanje i zazivanje: ‘Državo, van iz biznisa!’ donosi više štete nego koristi. Mudra se državna vodstva diljem svijeta, istina, zalažu za privatizaciju i smanjenje državnog vlasništva, ali istodobno čine mnogo toga da osposobe svoju državnu administraciju da se ponaša kao uprava velikih korporacija.

Kad je o sudskim sporovima riječ, država je, baš kao i svaka velika korporacija, osuđena na često povlačenje po sudovima. Izgubljeni sporovi s talijanskim Astaldijem u vezi s gradnjom autocesta i s Hypo Alpe-Adria bankom u vezi s Slavonskom bankom primjer su starih repova iza kojih zatim slijede pogrešne odluke o odbijanju nagodbi. Stotine milijuna po svemu sudeći izgubljenih eura poreznih obveznika gotova su stvar.

Tu se ne može mnogo. Ali može se napokon prekinuti praksa da se sitni politički interesi stavljuju ispred ekonomskih. Dva potpredsjednika Vlade (bivši Slavko Linić i sadašnji Damir Polančec) složila su se na HTV-u kako su se u svojim odlukama brinuli da ih javnost ne optuži za svojevrsni dogovor s Hypo bankom ili Astaldijem. To je pogrešno. Kao što bi se potpredsjednici većine korporacija u poslovnom sporu vodili interesom što manjeg troška, a ne time što će reći javnost, tako se moraju ponašati i članovi uprave korporacije zvane Hrvatska.

Sukrivac je i javnost, koja često reagira na prvu loptu. Bilo bi najgore da nakon aktualne ‘frke’ oko izgubljenih sudskih sporova državna administracija reagira bježanjem od bilo kakva spora s poslovnim partnerima. Sporovi su neizbježni u biznisu. Neki se moraju i izgubiti. Važno je da broj pobjeda bude nekoliko puta veći. Najlakše je potpisati ugovor na koji se druga strana nema nikakva razloga žaliti. Porezne će obveznike to stajati 10 do 20 posto više, ali neće biti povlačenja po medijima.

Drugo su područje na kojem se lažno moralizira članstvo ministara u nadzornim odborima. Razumijemo je što Hrvatska udruga poslodavaca u ime svojih članova traži da ministri ne sjede u nadzornim odborima državnih tvrtki jer su u sukobu interesa. Ali, budimo iskreni, više-manje svejedno je sjedi li ministar u nadzornom odboru (su)državne tvrtke ili umjesto njega stolac grijje neki pomoćnik ili ‘neovisni’ stručnjak, kad će on na kraju doći ministru i pitati ga za mišljenje. Dok je država (su)vlasnik, mora se tako i ponašati. Rješenje je ili privatizirati tvrtke ili ozbiljno poraditi na tome da ministri budu sposobni za korporativno upravljanje. Samo brojiti u koliko nadzornih odbora netko sjedi u ovome globaliziranom i sve zahtjevnijem svijetu, bespredmetno je moraliziranje.

Kad je o brodogradilištima riječ, i tu se pokazuje kako se korporacija Hrvatska ne može ignorirati. Koliko god sve dosadašnje vlade bježale od toga da su brodogradilišta njihova odgovornost jer su se bojale političke reakcije iz ‘škverova’, na kraju će Uprava na čelu s CEO-om Ivom Sanaderom morati obaviti zadaću iz kriznog menadžmenta.

Da se Hrvatskom upravlja kao sa suvremenom korporacijom, ne bi se od uprava brodogradilišta tražili alibiji – planovi restrukturiranja, i to u roku kraćem od mjesec dana. Odlučni top-menadžer ne bi se skrivao iza direktora brodogradilišta, nego bi osobno stao iza rezova.

Sada netko može reći da je rješenje u potpunoj privatizaciji državnog portfelja, pa će vlast biti samo zadužena za stvaranje uvjeta biznisu za neometan rad i nadzor poštovanja pravila igre. To je romantičarsko-utopijski scenarij. Pojedine uspješne države poput Singapura, Saudijske Arabije ili Kine indirektno jačaju svoje vlasništvo. Naravno, pretpostavka je kvaliteta državno-korporativnog upravljanja.

U sporovima s Astaldijem ili Hypo bankom uprava većine korporacija vodila bi se interesom što manjeg troška, a ne time što će reći javnost. Tako bi se morali ponašati i Sanaderovi ministri.