Najtežom kaznom zbog utaje poreza mogu biti kažnjeni i direktori tvrtki bez obzira u čijem je ona vlasništvu, uključujući i udruge pa i sportske klubove. Time nije isključena i odgovornost pravnih osoba, onih u čiju je korist, primjerice, direktor napravio kazneno djelo.
Njemačku već tjednima potresa jedna od najvećih poreznih afera, koja se širi i izvan njenih granica sve do Hrvatske. Najveća akcija otkrivanja poreznih utajivača u njemačkoj povijesti počela je uhićenjem ravnatelja Njemačke pošte Zumwinkel, koji je i predsjednik Nadzornog odbora Deutsche Telekoma te član Nadzornog odbora Luftanse, koji je tajno pohranio novac u lihtenštajnskoj banci LGT. Kad je istraža krenula dalje, pokazalo se da Zumwinkel nije jedini Nijemac koji je izbjegao poreznu obvezu u svojoj zemlji, a također i da banke u Lihtenštajnu takvih klijenata imaju i iz mnogih drugih europskih zemalja.
Iako je u razvijenom svijetu izuzetno važno da porezni obveznik svoje obveze uredno plaća, u povijesti nije manjkalo onih koji su tu obvezu svakako nastojali izbjeći. Treba se sjetiti samo Al Caponea, jednog od najpoznatijih kriminalaca u povijesti kriminala, kojega su progonili radi desetaka ubojstava, učenja, razbojništva i drugih djela, a konačno osudili baš radi utaje poreza. U novije vrijeme poznati su porezni skandali iz svijeta sporta (Stefi Graff, Michael Schumacher, Boris Becker). U Hrvatskoj tako velikih afera nema, ali je onih manjih bilo, a najnovija je utaja poreza građevinskog poduzetnika Željka Žnidarića, koji je državi na ime poreza dužan gotovo pola milijuna kuna.
Porezne utaje relativno je lako otkriti uz odgovarajuću logistiku i stručan pristup. Tragovi novca, posebno velikih iznosa, ostaju dugo (čak i trajno) i mogu se pratiti, a institut bankarske tajne čak i u Švicarskoj više ne znači nedostupnost za tijela goništa kao što je donedavno bilo. Hrvatska je formalno preuzela niz poreznih propisa od stranih uzora, uz manje ili veće prilagodbe, i sigurno je napravljen određeni pomak u tzv. poreznoj svijesti ili stezi. Današnje stanje jednostavno ne može usporediti s onim iz vremena, primjerice, kraja bivše države kada gotovo nitko nije prijavljivao ni plaćao porez na promet nekretnina, koji se prikazivao čak na manje od 50 posto vrijednosti nekretnine, a slično je bilo i na brojnim drugim područjima ‘crnog’ (dakle, posve nelegalnog i neprijavljenog) ili ‘svog’ tržišta.
Izbjegavanja poreza u smislu unošenja niže cijene od stvarne ili pak ‘skrivanja’ ugovora prava su rijetko. Ipak, treba se upitati koja su osnovna pravila sankcija u slučaju utaje poreza, tko i kako i u kojem postupku odgovara i je li riječ o pravnom okviru poticanjem za uredno ponašanje poreznih obveznika.
Činjenica je da se tzv. podrijetlo imovine doživljava kao relikt socijalizma, kao nešto što se uopće ne bi trebalo rabiti, a prava je istina posve drugačija. Upravo je svojstveno kapitalizmu, a ne socijalizmu, da svatko, baš svatko treba položiti račune nadležnim tijelima o tome kako je stekao neku imovinu, a svaka utaja poreza izuzetno je ozbiljan prekršaj ili kazneno djelo i znači pokretanje tijela goništa. Isto vrijedi i za poreze koji su, primjerice u SAD-u sigurno bitno veći nego što je to kod nas slučaj. Tako košarkaši NBA u SAD-u plaćaju 52 posto od primljenog iznosa kao poreznu obvezu, a kod nas se posve legalno riješi zarada sportaša u smislu plaćanja poreza za više nego dvostruko manji postotak.
Porezna tijela donekle pokušavaju, pozivajući se na neke opće zakonske odredbe, voditi postupke koji su u biti ispitivanje podrijetla imovine, ali, koliko je poznato, bez velikog uspjeha i uz relativno jednostavne opstrukcije. Brojna hrvatska dijaspora tu se rabi i zlorabi kao izvor ili ‘izvor’ različitih, čak i milijunskih pozajmica koje služe kao pokriće za investicije onima koji inače ne bi mogli opravdati svoju imovinu. Imovinske kartice i njihovo objavljivanje zasad su povlastica političara (izgleda da će se vrlo brzo slično primijeniti i na pravosuđe) i nema najava da bi se brzo dogodila dramatična promjena na način da svatko, kao što je slučaj i sa zemljišnim knjigama, može ‘zaviriti’ u tuđe porezne podatke. To bi zahtijevalo i promjenu niza propisa koji zasad štite tajnost te vrste. Naravno da nije potpuno bez argumenta teza kako bi se time ugrozila nečija privatnost. Međutim, protuargumenti su ipak, čini nam se, mnogo jači. Tako će od sljedeće godine građani Hrvatske dobiti porezni broj, pomoću kojeg će se lakše slijediti i način stjecanja imovine.