Home / Ostalo / ODUSTAJANJE OD ZERP-a

ODUSTAJANJE OD ZERP-a

Jučer je dvojba bila: ZERP ili EU. Prije tri godine dvojba bila: Gotovina ili EU. Prije devet godina dvojba bila: suradnja s Haaškim sudom po mjeri njegova tužiteljstva ili EU. Prije 13 godina dvojba je glasila: Oluja ili EU. Bilo je to jedini put kad je EU izgubio na vagi nacionalnih prioriteta. I još su se godinama poslije EU-vjernici u hrvatskim medijima žalili što je oslobađanje zemlje dobilo prioritet nad otvaranjem već pripremljenog programa PHARE. U Bruxellesu nas je, navodno, čekalo nekoliko milijuna tadašnjih ECU-a, možda čak desetak, za programe prometne i druge infrastrukture. I nakon toga bismo mogli u EU. No bismo li? Potkrala se tu pogreška u računici: što bismo to priključili EU? Udružene općine Međimurja i Zagorja? Svaki put nakon toga EU je izlazio kao pobjednik iz sličnih dvojba.

Zašto ja sada podsjećam na sva ta naša dosadašnja približavanja EU? Prije svega zato da bi se pokazalo koliko dvojbe ZERP ili EU zapravo – nema. Postavljena tako ultimativno kao što je to u ime EU učinio povjerenik za proširenje Oli Rehn, sadrži poruku: ni ZERP ni EU do kraja tekućeg mandata Europskog parlamenta. Ništa od željena okončanja pregovora 2009., igra se nastavlja. Odnosno, nema političkoga zelenog svjetla za pristup Hrvatske EU izvan zapadnobalkanskog paketa iako je još prije nekoliko mjeseci izgledalo da je to, zapravo, gotova stvar. U međuvremenu se osamostaljenjem Kosova odnos snaga u regiji promijenio pa se traže politički sedativi za srpsku političku elitu.

Ultimatum ‘ZERP ili EU’ otvoreni je jezik bahate moći koji je cijelu hrvatsku političku elitu doveo u podređeni položaj za koji svatko nastoji prebaciti krivnju na onog do sebe. Nitko se u ovom trenutku ne usudi prkositi izazovu i biti kriv za odgodu pristupa EU, koja ionako slijedi. Ovih sam dana od takozvanih umjerenih, vrlo racionalnih, pragmatičnih i u osnovi nepolitičkih ljudi često čula pitanje: ‘A što bi bilo da dvojbu ‘ZERP ili EU’ riješimo u korist ZERP-a’? Oni, u osnovi nepolitični, upravo bi sada prkosili. Zašto? Upravo zato što je ZERP naše nedvojbeno pravo, što vide da je dvojba lažna, odnosno da odustajanjem od ZERP-a nećemo dobiti EU.

Naprotiv, samoobvezivanje Hrvatske da odgodi primjenu ZERP-a do ulaska u EU (kao što je to već jedanput učinila potpisavši famoznii briselski zapisnik), baš ni s čim ne motivira Italiju i Sloveniju da ubrzaju otvaranje i zatvaranje pregovora o ribarstvu, odnosno hrvatski pristup EU. I to znaju baš svi hrvatski političari. Zašto onda čak i ne pomislju reći odlučno ‘ne’ europskom ultimatumu? Zato što već više od desetljeća svoj put u EU grade na idolopoklonstvu više nego na kompetenciji i realnim prosudbama, pa sukladno tomu i svaku kritiku ili odbijenicu iz Bruxellesa doživljavaju kao vlastiti poraz. Kako sada nakon toga reći: Europska unija trenutačno nije suglasna o tome da joj pristupimo 2009. Ne, to mora biti: EU ili ZERP. A krivnju će Sanader uz pomoć medija vješto prebaciti na Frišića imputirajući mu nedosljednost. Za razliku, recimo, od dosljednog EU, koji ultimativno zabranjuje jednoj državi ono što joj jamči UN-ova konvencija o pravu mora. Milanović će podsjetiti Sanadera na štetni i nesmotreni potpis na briselskom zapisniku i kriviti ga da je igrom sa ZERP-om na nekoliko mjeseci blokirao pregovore. Pusić će odraditi uslugu i saveznički izvlačiti Sanadera iz nelagode priopćavajući prva neugodne vijesti. Frišić će svim silama nastojati objasniti da nije nedosljedan jer glasuje protiv ukidanja primjene ZERP-a i ostaje u Vladi. Baš kao u pravoj neokoloniji.