Od 1. travnja moguć pristup podacima o svim članovima nadzornih odbora

Vlasnicima nekretnina u selima županija pomaže naći ulagače koji bi uz pomoć modela zakupa, odnosno koncesije na 20 ili 40 godina, uložili kapital u turistički razvoj ekološkog etnosela.

O naj tko posjeduje staru baštinu, koja je ostala od predaka, mora je obrađivati, uživati i od nje živjeti. A nije časno da je potraži i potroši bez velike nevolje, već – kako na laže stari zakon i običaj – da je ondje ostavi gdje je i našao.

Na taj odlomak iz Poljčkog statuta iz 1440. poziva se Splitsko-dalmatinska županija, koja je pokrenula inicijativu očuvanja tradicionalnih dalmatinskih naselja od propadanja i rasprodaje nekretnina pokretanjem projekta ekološkog etnosela kojim je u posljednje dvije godine obuhvaćeno 25 sela na dalmatinskim otocima i u Dalmatinskoj zagori. Domicilnom stanovništvu te županije gradovi i općine nude alternativu prodaji nekretnina – uređenje kamenih kuća u svrhu turizma.

Do sada je u taj projekt utrošeno otprilike 4,5 milijuna kuna. Novac iz programa namijenjen je izradi geodetskih podloga, katastra, studija utjecaja na okoliš, rješavanju imovinskopravnih odnosa te gradnji infrastrukture.

Potkraj travnja Županija će raspisati novi natječaj za dodjelu sredstava od otprilike milijun i pol kuna, a dodatni novčani iznos vlasnicima nudi Ministarstvo turizma u programu Poticaj za uspjeh, koji uključuje povoljnu kamatnu stopu od jedan posto. Etno-ekosela, doznajemo u Županiji, pobudila su veliko zanimanje vlasnika nekretnina koji su se u nekim mjestima organizirali u udruge i zajedno od ‘didovine’ stvaraju budući koncept ekoloških turističkih zona.

• Dosadašnji je novac uložen uglavnom u izradu prostorno-planske dokumentacije; u nekim je selima ta faza već završila i trenutačno se objekte otkupljuje i uređuje. Iako se ne smijemo miješati u odluku vlasnika, Županija im pomaže naći ulagače koji bi putem modela zakupa, odnosno koncesije na 20 ili 40 godina, uložili kapital u turistički razvoj eko-etnosela. Otvoreni smo prema svim investitorima koji bi poštovali taj model. Za sada su stranci zainteresirani uglavnom za kupnju nekretnina, ali to ne odgovara ideji koju želimo ostaviti, očuvanje tradicionalne baštine, starih zanata i autohtonog izgleda dalmatinskih sela.

U ovoj fazi realizacije projekta upravljanja došli smo do nekoliko aplikativnih modela već poznatih u inozemstvu. Tako npr. iznad Udina u Italiji u planinskom turističkom mjestu Laucu postoji sustav zajedničke recepcije za cijelo selo koji financira Europska unija – kaže pročelnik Odjela za turizam Splitsko-dalmatinske županije Joško Stella, ujedno voditelj projekta, navodeći kao dobar primjer inicijativu hrvatsko-francuske poduzetnice koja želi uložiti u selo Malo Grablje na Hvaru.

Sela kojima je dodijeljen novac u prosjeku imaju između 30 i 100 objekata, s najmanje jednim sakralnim, zatim bunarom i ponekad kompletnom infrastrukturom. Najzainteresiraniji su vlasnici ‘didovine’ za sada s otoka na kojima je bavljenje turizmom već tradicionalno; ta industrija u Dalmatinskoj zagori pak nikad nije postojala pa većina sela zjapi prazna.

• Od priobalnih i otočkih sela najveći potencijal imaju Murvica pokraj Bola, Gornja Podstrana u blizini Splita, Malo Grablje na Hvaru te Humac pokraj Jelsa, selo na 340 metara nadmorske visine, na vrhu otoka. Vlasnici kuća u Humcu u udruzi su već razradili koncept izletničkog sela koje bi obuhvaćalo etnološki muzej, Grapčevu šipilju i cijelu etnozonu s prekrasnim pogledom. Stanovnici tih naselja prepoznali su svoju ‘didovinu’ kao vrijedan resurs koji bi, prije svega, trebalo zaštititi od propadanja, a zatim osuvremeniti i po mogućnosti staviti u funkciju turizma.

Kad je riječ o unutrašnjosti, selo Veliki Godin ima najveći potencijal jer se nalazi u sklopu Parka prirode Biokovo. Model upravljanja ne treba previše standardizirati jer je svako selo specifično, stoga smo napravili preliminarnu podjelu na izletnička, smještajna, agro-turistička, umjetnička etno-ekosela te njihove različite kombinacije – napominje Stella dodajući da se s tim projektom ne treba žuriti, da nije pametno privlačiti ulagače dok prva faza, sređivanje prostorne dokumentacije i edukacijskih obreda i poljoprivrede te uspostava etno- ili etno-ekopodručja, tako da bi se u sklopu toga projekta kvalitetnije valorizirali enogastronomski proizvodi poput sortnih vina, maslinova ulja i namirnica karakterističnih za to podneblje.

Rekonstrukcijom autohtonih sela Hrvatska može dobiti dodatnih 20 tisuća smještajnih jedinica u Dalmaciji, 90-ak posto tih sela zapravo su vidikovci, a više od 60 posto ima savršenu mikroklimu. Obnovu raseljenih i zapuštenih sela pratila bi revitalizacija tradicionalnih obrta i poljoprivrede te uspostava etno- ili etno-ekopodručja, tako da bi se u sklopu toga projekta kvalitetnije valorizirali enogastronomski proizvodi poput sortnih vina, maslinova ulja i namirnica karakterističnih za to podneblje i na taj način bi se omogućio posao i prihod lokalnom stanovništvu.

Dalmatinsko selo Etnoland u vlasništvu drniške tvrđke Dalmati vjerno prikazuje potražnju turista za takvom ponudom. Etnoland je vrata otvorio u lipnju prošle godine, nakon što ga se dvije godine gradilo tradicionalnim zidarskim tehnikama. Glavne su atrakcije Etnolandu stari zanati, izvorne konobe i folklor, vinski podrumi, dalmatinski specijaliteti i domaće životinje. U sklopu etnosela nalazi se i muzej Didova kuća, koji bi ove godine trebao dobiti službeni naziv etnografskog muzeja jer su izložbeni primjeri stari najmanje sto godina.

• Za razliku od projekta etno-ekosela, čiji je osnovni cilj revitalizacija starih sela konzervatorskim zahvatima, naš je cilj u autohtonom ambijentu zabavljati goste i educirati ih. U županijskom projektu obnavljaju se sagrađeni objekti, a mi smo se upustili u čistu ‘greenfield’ investiciju – na ledini smo sagradili kompleks vrijedan nekoliko milijuna kuna – naglašava Joško Lokas, vlasnik i direktor tvrtke Dalmati, koji je obiteljski vezan uz drniški kraj.

Njegov je Etnoland na zavidnoj lokaciji, u blizini ciljanih tržišta – Zadra, Splita i Nacionalnog parka Krka, samo nekoliko kilometara od autoceste. Lokas nije želio govoriti o visini ulaganja u Etnoland, ali je naveo da su mu u pomoć priskočile institucije poput HBOR-a, UN-a i EU. Glavna mu je zapreka u početku, kaže, bila sumnjičavost lokalne samouprave, koja se bojala da je riječ o još jednom profiterškom pothvatu na račun jeftine zemlje, no kad je projekt na ledini urođio prvim plodom, postala je manje sumnjičava.

Druga je zapreka, nastavlja Lokas, nastala kad je trebalo okupiti kvalitetne majstore starih zanata koji izumiru. Ove godine Etnoland će imati između 12 i 15 zaposlenika, među kojima su i drvorezbari, tkalje, klesari, pekari i pastiri iz Drniške krajine; sve što oni na licu mjesta proizvode, poslije se prodaje kao suvenir.

Promatrajući potražnju za autohtonim proizvodima, Lokas je u početku marketinšku strategiju gradio prema turističkim agencijama koje su mu slale organizirane skupine turista na jednodnevne izlete, da bi se u međuvremenu pokazalo da su individualni domaći gosti i tvrtke vrlo dobra tržišna niša. Kad otvori vrata Etnolandu za Uskrs, više ih, kaže Lokas, neće zatvarati jer mu se isplati raditi cijelu godinu. Na vrata su mu, kaže Lokas, kucali i domaći i strani investitori, s time da su prvi željeli preslikati koncept sela, a stranci su tu ideju željeli kupiti.

Etno-ekosela nadasve su idealna mjesta za opuštanje u miru i tišini, što suvremenim turistima mnogo znači jer svi traže nešto novo i posebno. Mnogima je, prema Stellinu mišljenju, dosta hotela s pet zvjezdica, turisti žele nešto drukčije i prirodno, upravo ono što nude mala dalmatinska sela. Cilj je da se taj projekt primjenjuje u najmanju ruku u svim primorskim županijama, a u budućnosti i u cijeloj Hrvatskoj, da bi se istodobno sačuvala i turistički iskoristila tradicionalna pučka arhitektura, zaposilo domaćino stanovništvo, poštovala pravila održivog razvoja, ali i stvorio novi brend u hrvatskom turizmu i šire.