Home / Ostalo / Skrivena pjesma u godovima drveta

Skrivena pjesma u godovima drveta

Da je živ, Tolkien bi, vjerojatno, bio prvi slučaj umiranja od egotripa i kad zabilježen u medicini. Srećom nije. Toliko se ljudi dosad upustilo u kopiranje njegova fantastična svijeta da bi trebalo osnovati zasebnu znanstvenu granu koja bi se isključivo bavila proučavanjem tog fenomena. Stvar je posebno poprimila opasne razmjere napretkom tehnologije i uklanjanjem svakog ograničenja u filmskoj animaciji. Takav je slučaj i s Kronikama Spiderwick, nizom od pet knjižica, prije zapravo slikovnica, o Arthuru Spiderwicku, koji oko svoje kuće otkriva čudesni svijet, naravno gobline, trolova, zloga gospodara, vilenjaka itd. Najdalje je u odmaku od rodonačelnika žanra stigao Harry Potter, ništa manje blesav od svih ostalih, pa se drugi sada ravnaju po njima dvoima. Koliko nešto sliči Tolkienu, dakle koliko je ozbiljno, a koliko Potteru, koliko je djetinjasto. Spiderwick je mnogo bliži potonjem i čini se nema neke veće ambicije nego biti ekranizacijom slikovnica, pa to treba i cijeniti.

Jedna disfunkcionalna obitelj (čitaj: nema tate jer je našao novu ženu) useljava se u napušteno kuću na osami koja je pripadala njihovu prateću Arthuru Spiderwicku, koji je netragom nestao u nekom trenutku, negdje. Njegova kći, sada starica strpna u ‘munjaru’, tvrdila je cijeli život da su ga oteli vilenjaci, i zato je – dobila elitno mjesto na ‘farmi sreće’. Odmah nakon dolaska nesretna obitelj počne primjećivati da se u kući, ali i oko nje, događaju čudne stvari. Slikovit, ali opet ne toliko, pitak i brz, film je sasvim simpatičan i gledljiv iako je, očito, namijenjen djeci i, nažalost, ne dočarava fantastični svijet u tolikoj mjeri u kojoj su mu standarde nametnuli svi ostali. Vi izuzev nekoliko likova uopće ne znate kako izgleda taj svijet, kakva su to sve čudesna bića u njemu i što to točno svi oni štite od zločestog Mulgaratha. Mršavo, usredotočeno na obitelj više nego na fantaziju, što je uvijek loša odluka. Koliko se da zaključiti, film je sublimacija svih pet knjiga, a to je pak dodatni minus jer vam sve želi ispričati u sat i pol. Klince voditi.

‘Samotnjak s Učke’ Mirko Zrinščak rijetko izlaze, pa je svako predstavljanje njegovih djela praznik ljubiteljima umjetnosti.

O životu i kiparstvu Mirka Zrinščaka Bogdan Zizić snimio je dokumentarni film Samotnjak s Učke, a koliko je zanimljivo cijelo njegovo umjetničko djelovanje ne samo za filmsku priču nego i za uobičajeno upoznavanje, pokazuje izložba priredena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Samozatajni kreator živi u svom svijetu u šumovitom dijelu Učke, okružen prirodom i u skladu s njom, u dubokom poštovanju prirodnih mijena, godišnjih doba.

On je svojevrstan guru koji uz pjev ptica i šum vjetra najbolje stvara, a do užurbane gradske gužve silazi samo zbog kupnje namirnica. Povratak prirodi tako je u njegovu primjeru onaj dio ‘definitivnog povratka duhovnim korijenima i vlastitim izvorima, vraćanje iskonskoj prirodi stvari i izvornim principima promišljanja umjetničke forme za koju je nadahnuće nalazio u stvarima i predmetnim oblicima iz neposrednog prirodnog okruženja’, reći će Radovan Vuković, autor izložbe.

Kao u šumi.

U umjetničkoj biografiji toga umjetnika koji je uzor mnogim mladim kolegama nezaobilazan je podatak da je studirao slikarstvo u Veneciji (kod Emilija Vedove), a 1995. bio je hrvatski predstavnik na Venečijanskom bijenalu u izboru Igora Zidića. Njegove recentne oblike prostora, koji su osvojili cijeli Umjetnički paviljon (do 22. ožujka), poželjno je vidjeti i stoga što taj umjetnik doista rijetko izlaze.

Riječ je o skupinama drvenih skulptura od najbolje hrastovine, toplom i plemenitom materijalu koji je kipar bez skrajno precizno oblikovao. Cijeli je postav u Umjetničkom paviljonu osobit, jedinstven i pregledan kao rijetko koji rani. Zbog Zrinščakovih drvenih oblika čak su i svi zidovi Umjetničkoga paviljona obojeni u pastelno zeleno, da bi skulpture imale što prirodniji okoliš.

Poput zraka sunca.

A posjetitelj se može slobodno kretati između vretenastih visokih oblika nekoliko puta viših od čovjeka, kao da je zašao u neku začaranu šumu. Na drugom su dijelu oni sitniji drveni organski zamotuljci koji izgledaju poput tankih i debljih prepleta, tankih i izduženih profila koji se koso spuštaju prostorom zgrade poput sunčeva zrake. On je graditelj i istraživač forme koji poput glazbenika u godovima drveta traži onu skrivenu pjesmu koju mogu osluhnuti samo odabrani. Oni koji cijene prirodu, koji surađuju s njom i ljudskom kreacijom, stvaraju osobite simfonije sklada.