Sport

Ograničenjem naknada za raskid ugovora na iznos preostalih plaća imućniji će klubovi crpsti nogometaše iz siromašnijih. Budući li tržišno najzanimljivija jedanaestica Hrvatske nogometne lige iz svojih klubova otišla prije isteka ugovora, ali prema ‘Websterovoj odredbi’, bit će inkasirano ukupno 5,8 milijuna eura. To je čak šest puta manje od ‘planiranih’ 30 do 40 milijuna, kolika je ukupna tržišna vrijednost Modrića, Vukojevića, Mandžukića, Sammira, Guele, Rukavine, Kalinića, Ibričića, Mijdže, Anasa Sharbinija i Jajala. Ograničenje naknade za raskid ugovora na iznos preostalih plaća koje klub duguje igraču još je jedan suptilan način kojim će imućniji klubovi crpsti nogometaše iz siromašnijih. Ta je odredba prije dvije godine ubačena u FIFA-in Pravilnik o transferu, ali se nitko nije njome poslužio do Škota Andyja Webstera.

Odredba je FIFA-in, ne Websterova, ali u povijest će ući pod imenom toga škotskog igrača koji se prvi poslužio pogodnošću koju mu ona pruža. U sporu s Heartsom oko visine odštete Webster se pozvao na članak 17. spomenutoga Pravilnika koji je sama FIFA prije dvije godine ‘skriven’ uvrstila u svoje propise pod pritiskom Europske unije. Prema članku 17. svaki igrač između 23 i 28 godina smije otkupiti ugovor nakon tri godine tako da klubu plati upravo onoliko klub duguje njemu do kraja ugovora. Dapače, igrač stariji od 28 godina smije tako raskinuti ugovor već nakon dvije godine.

Sportski je arbitražni sud u Lausannei zaključio da FIFA-in propis dopušta Websteru da bude slobodan igrač plati li Heartsu protuvrijednost ugovorene plaće – 225.000 eura. Logika je jasna: koliko klub plaća igrača, upravo ga toliko vrednuje. Stoga je prihvatljivo da on pri odlasku klubu nadoknadi samo onu vrijednost koju će klub izgubiti.

Posljedice? Websterovo će pravilo olakšati bogatim klubovima da po vrlo povoljnoj cijeni preuzmu kvalitetne igrače iz klubova skromnije platežne moći. Odšteta je, dakle, ograničena visinom plaće koju nogometaš prima, a što je plaća niža, to će niža biti i odšteta.

Dinamo bi, vjerojatno, platio Luki Modriću više od 500.000 eura po sezoni jer mu on doista više i vrijedi, ali ako ne može – tko mu je krv. Ako u njega nije mnogo ulagao, neće na njemu moći mnogo ni zaraditi.

Budući da hrvatski, srpski, rumunjski, češki i drugi klubovi ne mogu plaćati svoje asove koliko bi oni mogli zarađivati u jačim ligama, bilo koji od 150 klubova iz taktih liga lako će financirati otkup ugovora bilo kojeg igrača iz jednog Dinama, Steaue, Levskog ili Wisle. Ista je stvar i s brazilskim, argentinskim, urugvajskim i pogotovo afričkim klubovima: ondje nitko ne prima do-

Andy Webster je 2006. jednostrano raskinuo ugovor s Heartsom iz Edinburga i prihvatio ponudu engleskog prvogoligaša Wigan. Hearts je zahtijevalo odštetu od 6,9 milijuna i bio je razočaran kad je FIFA u žalbenom postupku postavila odštetu na skromnih 940.000 eura. No Wiganu je i to bilo previše, pa je sugerirao igraču (ili se toga dosjetio sâm ili njegov menadžer) da se žali Sportskom arbitražnom sudu u Lausannei i pozove se na FIFA-in propis o pravu otkupa vlastita ugovora po cijeni ugovora. SAS je uvažio FIFA-in članak 17.

‘Webster’ će snažno utjecati i na vrhunski plaćene igrače u najboljim godinama. Primjerice, najtraženiji svjetski nogometaš Cristiano Ronaldo ima s Manchester Unitedom ugovor do 2012., ali već će 2010. moći otići za 20 milijuna eura. Taj je iznos dostupan bar osmorici klubova iz Engleske, Španjolske i Italije.

Michael Owen će u srpnju moći napustiti Newcastle za pet milijuna, što je dvaput manje od njegove tržišne cijene, pod uvjetom da nije ozlijeđen. Frank Lampard, najcjenjeniji igrač kluba Chelsea, ima godišnju plaću od četiri milijuna eura i upravo će za toliko moći otići već na ljeto. Kad samo pomislimo da je prije Webstrove bombe Barcelona bila spremna platiti i 20 milijuna!

Što slijedi? Za početak, klubovi će morati prilagoditi svoju strategiju sklapanja ugovora s igračima. Nastojat će se rješavati svojih najboljih a potplaćenih igrača starijih od 23 godine prije nego što dosegnu Websterovu točku od tri odrađene godine ugovora. Uz to klubovi će biti ponukani da u ugovorima iskažu realne igračke plaće, makar to značilo i veće poreze, jer novac isplaćen na crno ili ugovoren usmeno neće imati učinka pri ugovaranju odštete. U slučajevima transfera ‘po Websteru’, menadžeri neće moći računati na veliku zaradu na ime provizije od smanjene odštete, ali će to nadoknađivati udjelom od igračeve plaće jer će klubovi uštedu na odšteti moći preusmjeriti na igrača. Priča ima i drugu stranu medalje: Webster će spriječiti klubove da šikaniraju nogometaše i ucjenjuju ih izbacivanjem iz momčadi ako ne pristanu na produženje ugovora prema uvjetima koje diktira klub, kao i na jednostrano sniženje plaća, kakvo je prije tri godine provedeno u Dinamu.

Praksa će razriješiti nepoznanice vezane uz primjenu ‘Webstera’. Primjerice, mnogi su ugovori sklopljeni na više od pet godina, najdulje razdoblje izrijekom spomenuto u FIFA-inom Pravilniku. Stoga se neki pitaju kako će sudovi, uključujući arbitražu u Lausanne, tretirati ugovore dulje od toga, kao Modrićev s Dinamom (do 2015.). Mi mislimo da će se poštovati stvarna duljina ugovora jer ni FIFA ni EU ne ograničavaju njegovo trajanje. Tako bi Modrić nakon 23. rođendana ipak morao sedam puta platiti 500.000 eura ili i više ako pristane na navodnu Mamićevu ponudu povišice.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će u državama poput Hrvatske, pravno i porezno slabije uređenima, kad igrač odluči raskinuti ugovor, klubovi prikazivati njegovu plaću većom od navedene u ugovoru. Dio plaće koji se isplaćuje ‘na crno’ sigurno se neće moći dokazati (uostalom, bilo bi to i samooptužujuće), pa će igračke odštete doista biti ograničene iznosom upisanim u ugovoru.