Feljton

Po tome što u svojem uredu drži akvarij sa zlatnim ribicama, svakog jutra i večeri otpliva kilometar i pol i strastveno s originalnih crnih vinilnih gramofonskih ploča sluša britanske bendove iz sedamdesetih – Black Sabbath, Led Zeppelin i Deep Purple, novi ruski predsjednik Dimitri Medvedev savršeno se uklapa u predrasudu o Rusima vjerno oslikanu u serijskom filmu o tajnom agentu Jamesu Bondu. U istu priču savršeno se uklapa i slika Medvedeva, kao šefa svih šefova Gazproma, najveće ruske državne naftne kompanije. Njegova supruga Svetlana Medvedeva, često fotografirana kao ljepotica s dubokim i raskošnim dekolteom, prati ga kroz život od njegove sedme godine, zaokupljena je modom i show biznisom. Oženili su se nakon studija, kad su oboje imali 24 godine. Nakon sedam godina braka, Svetlana je rodila sina Ilju.

Posve u skladu s jamesbondovskim imidžom, ali i biznisom supruge, Medvedev je, osim naftom i politikom, zaokupljen i vlastitom fizičkom kondicijom i izgledom. U kući je dao napraviti teretanu u kojoj, kažu njegovi suradnici iz Gazproma, kad je u Moskvi provodi svakoga dana najmanje sat vremena. U zapadnim medijima – pa i onim najozbiljnijima, poput londonskih Economist i Financial Timesa – poznat je još i pod nadimkom Baby-face. Posve odgovarajući nadimak za čovjeka koji će, kada 7. svibnja zamijeni Putina, postati najmladim ruskim vodom od vremena cara Nikolaja II.

Ipak od Medvedeva, kojega poslovna zajednica doživljava kao biznisu sklonog političara umjerene struje, danas zapravo malo tko išta očekuje kao od predsjednika Rusije. Putinov izabranik i čovjek od povjerenja bit će, prema mišljenju mnogih, tek paravan za nastavak obnašanja stvarne vlasti Vladimira Putina, koji će, prema toj, u zapadnim medijima vrlo raširenoj teoriji, iz pozadine Rusijom vladati još čvršće nego dok je sâm bio predsjednik. Uostalom, pokaže li se za time ikad potreba, ruski Ustav omogućava predsjedniku, koji je odslužio maksimalan broj mandata ‘u jednom komadu’, ponovnu kandidaturu nakon najmanje jednomandatne stanke u vođenju države.

Kako danas stvari stoje, Putin će, nakon što Medvedev 7. svibnja sjedne u njegov kremaljski ured kao treći predsjednik nakon urušavanja Sovjetskog Saveza, postati premijerom Rusije, a vrlo vjerojatno će naslijediti Medvedeva u njegovu uredu u Gazpromu (hoće li zadržati ribice?). Ovako solidno iskrižana, ruska vladajuća elita posve će sigurno nastaviti danas već naznačenim smjerom koji Rusiju vraća među globalne supersile, a hladni rat polako izvlači iz sjenovite prošlosti. Pritom će joj, možda, malo zasmetati vjerojatna pobjeda demokrata na izborima u SAD-u, jer ruski su se najčvršći predsjednici – a Putin se neosporno ubraja među njih – tradicionalno bolje slagali s republikanskim šefovima Amerike. Ako ništa drugo od njih nisu očekivali nikakve radikalne zaokrete u politici, a pritom su odlučno surađivali u stvaranju atmosfere straha koja je bila najpovoljnije poslovno okruženje za njihove industrije oružja.

Dimitri Medvedev rođen je 1965. u prilično dobrostojećoj leningradskoj (današnje Sankt Peterburg) obitelji. Oba roditelja bili su sveučilišni profesori, što u tadašnjem SSSR-u nije značilo bogatstvo ali je podrazumijevalo relativno solidan život, dobar društveni ugled i apsolutno bolji pristup obrazovanju djece iz takvih brakova. Nije zato nimalo neobično da je Medvedev doktorirao već 1990. godine na privatnoj školi Lenjingradskoga državnog sveučilišta na kojemu je diplomirao pravo tri godine ranije. U mladosti je na početku radio svašta, pa iako se uvijek moglo naslutiti da ima prilično velike ambicije, teško se može govoriti o nekom sustavnom građenju karijere. Nakon doktorata radio je kao pravnik u sankt peterburškom Vijeću gradonačelnika. Tu je ostao kratko, tek godinu dana, jer je 1991. prihvatio mjesto docenta na svom bivšem sveučilištu. U to vrijeme počinje se formirati i njegova buduća politička karijera, iako toga, budući da nije bio član nijedne političke stranke, vjerojatno ni sâm još nije bio svjestan. Usporedno s radom na fakultetu tada se, naime, bio aktivirao i kao pravni stručnjak u Komitetu za vanjske poslove uređa sankt peterburškog gradonačelnika. Šef komiteta bio je Vladimir Putin i to je, kažu, bio početak dugog, iako možda ne i uvijek nepomućenog prijateljstva.

Usporedno s političkom i sveučilišnom, Medvedev je počeo graditi karijeru u biznisu. Sada već možemo govoriti o svjesnom građenju karijere i o svjesnim potezima odlično povezanog lenjingradskog pravnika. U vrijeme dok je radio za Putinu u Poglavarstvu Skt. Peterburga (a Putin nikad nije bio samo čato u službi gradonačelnika) Medvedev je najprije postao direktor Pravne službe velike drvnoindustrijske tvrtke Ilm Pulp, a nekoliko godina poslije postao je članom Uprave tvornice papira LPK. I tada je stigla 1999. godina, kad je Putin odlučio nekoliko svojih petrogradskih saveznika instalirati na političke pozicije u Moskvi. Prva runda pozadinskog rada stigla je na naplatu, ali i to su bile tek prve naznake blještave karijere koja je uslijedila.

Kao čovjek od povjerenja – iako nikad službeno član stranke – Medvedev je nakon dolaska u Moskvu postao Putinovim najbližim suradnikom. Tijekom predsjedničke kampanje 2000. bio je šef Putinova glavnoga izbornog stožera, što je dužnost koja se povjerava samo vrlo sposobnim, ali i najlojalnijima. Je li bilo logičnije nagrade za vjernog suborca od njegova postavljanja na čelnu poziciju u Gazpromu? Iz nekih razloga Medvedev se povukao na drugu poziciju godinu dana poslije, no već 2002. godine vraća se na mjesto predsjednika Uprave Gazproma gdje je i danas, iako je usput (usput?) obavljao nekoliko Putinu izuzetno važnih državnih funkcija.

Bio je šef Ureda predsjednika Rusije, pa prvi potpredsjednik Vlade, zatim prvi potpredsjednik Vijeća za implementaciju prioritetnih nacionalnih projekata, pri Uredu predsjednika ruske federacije… Tada su ga, iako je cijelo vrijeme bio u debeloj sjeni, zapadni mediji već prepoznali kao Putinova ‘bebolikog’ ljubimca, pragmatičnog i beskrajno lojalnog administratora.

Priča o vjerojatnosti da će baš Medvedev naslijediti Putina u Kremlju krenula je istoga dana kad ga je Putin instalirao za potpredsjednika Vlade. U teoriji su se spominjali još neki kandidati, gotovo dvojac Sergej Ivanov i Viktor Zubkov, no riječ je, prema svemu sudeći, bila tek potemkinovska gradnja demokratske fasade koja je trebala poslužiti tome da Putinov izabranik stigne do Kremlja bez grubih povreda zapadnjačkih regulativa, iako se one zapravo nikad nisu uspjele ukorijeniti u Rusiji.

‘Nestranački’ kandidat Medvedev imao je još jednu izbornu prednost. Kao čovjeka koji ne pripada nikome (osim, naravno, Putinu), mogli su ga podržati svi. Četiri stranke podržale su ga kao svog kandidata za predsjednika – Ujedinjena Rusija, Poštena Rusija, Ruska seljačka partija i Građanska snaga. Nimalo slučajno, iste četiri stranke bile su i najjača podrška Putinu u vrijeme njegova predsjedničkog mandata. Čak su i građani u anketama koje su objavljivali ruski mediji (a kojima se navodno može vjerovati) masovno davali podršku Medvedevu kao kandidatu za Putinova nasljednika. Sama činjenica da se o njemu uvijek govorilo gotovo isključivo kao o nasljedniku, a tek onda kao o budućem predsjedniku Rusije, nagna je promatrače na zaključak da su se Rusi zapravo opredijelili iz rezignacije ili da im jednostavno odgovara da se stvari ne mijenjaju, jer Putin je ipak Rusiju vratio na politički vrh globaliziranog planeta, što je mjesto za koje većina Rusa i danas misli da im prirodno pripada. U svakom slučaju zaključili su da će, bude li to i Putinova volja, Medvedev sigurno biti i predsjednik pa čemu onda gubiti vrijeme na uzaludno protivljenje?

Izbor, međutim, ipak nije prošao bez uličnih protesta. Demonstranata je doduše bilo malo, okupilo ih se po moskovskim i petrogradskim trgovima tek nekoliko tisuća, ali za Rusiju, pogotovo Putinovu, i tri transparenta na trgovima u Moskvi i Petrogradu znak Žestokog otpora. Moskva se poslužila starim, dobro uvježbanim trikom, omiljenim među kremaljskim komunističkim aparaticima (ali i njihovim istočnoeuropskim učenicima, sve do prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana) – poslala je na ceste svoje ‘prosvjednike’ koji su po brojnosti i snazi ‘prosvjeda protiv prosvjeda’ nadjačali i nadglasali one koji su se drznuli dići glas protiv Putinova nasljednika. Ostatak Rusije odlučio se za rezignaciju.

Zapadne vlade, iako prije izbora vrlo skeptične i prema nasljedniku i prema instituciji ‘nasljedstva’ u demokratskom sustavu, kao i prema izbornim procedurama koje su Medvedeva naposljetku dovelo do cilja, ne samo da su nakon nekoliko mlakih kritika ušutjele nego su vrlo brzo i poslale telegrame s čestitama budućemu novom predsjedniku Rusije. Iz Europe, ali i iz SAD-a stizale su izjave o tome kako vladajuće garniture očekuju da će ‘Medvedev respektirati demokraciju i slobodu koje su erodirale u vrijeme Putina’. Amerika je poslala priopćenje puno entuzijazma o tome ‘kako se raduje suradnji s novim predsjednikom i da Rusija i SAD dijele mnoge zajedničke interese, pogotovo kad je riječ o borbi protiv terorizma i međunarodnog kriminala’.

Čak i Njemačka i Francuska, koje su bile najglasnije u tvrdnjama da ruski izbori nisu dosegnuli postavljene zapadne kriterije te se ne mogu smatrati demokratskim, poslale su, zajedno s Britanijom i Europskom unijom (koje su opet djelovale odvojeno, kao da London baš i nema prevelike veze s Bruxellesom), čestitke Medvedevu na pobjedi.

Medvedev je pak odmah izjavio kako vjeruje da će se njegova politika ‘izravno nastaviti na Putinovu’. S obzirom na to da je Putin, unatoč svima poznate KGB-ovske prošlosti, danas vjerojatno najomiljeniji političar u Rusiji (ali ne i najomiljeniji ruski političar na Zapadu), najave kontinuiteta domaće je stanovništvo popratilo s odobravanjem. Jednako kao i Putinova najava preuzimanja vođenja Vlade u postputinovskom razdoblju. Neki od skeptičnijih zapadnih analitičara danas najavlju potpunu rekonstrukciju ruskog sustava i davanje većih ustavnih ovlasti premijeru nego predsjedniku, ali pitanje je hoće li se Putin odlučiti na radikalne zahvate koji zahtijevaju promjene Ustava, kada i bez njih, zahvaljujući beskrajnom lojalnom Medvedevu, ima posve dovoljno mehanizama da vladu iz pozadine a da pritom sva krivnja za eventualne propuste padne na leđa bebastom predsjedniku medvjedeg prezimena (takva je karakterizacija stigla, teško je povjerovati, upravo sa stranica moskovske Pravde, nekad najortodoksnijsega komunističkoga glasila u SSSR-u).

Sâm Medvedev odmah je nakon izbora najavio da ‘misli kako će se njegovo predsjedanje državom izravno i kontinuirano nasloniti na Putinovo osmogodišnje razdoblje’. Analitičari su njegovu izjavu odmah protumačili kao najavu da Rusija ni ubuduće ne namjerava omekšati svoju energetsku politiku, kao niti državne intervencije u Gazpromove isporuke nafte i plina Ukrajini koje su tijekom proteklih nekoliko godina zimi Europu držale u neprekidnu stanju energetske pripravnosti.

Razlika između Putinova i Medvedova Kremlja vidjet će se i osjetiti prije svega u stilu i načinu vladanja, ali u samoj biti politike ne treba očekivati baš nikakve promjene, rekao je Roland Nash, glavni analitičar investicijske kuće Renaissance Capital agenciji Reuters nakon dovršenih izbora u Rusiji. Ipak, složio se barem načelno s tezom da bi Medvedevljevo pravničko obrazovanje kao i mlada dob mogli odigrati pozitivnu ulogu u laganom zaokretu od krute Putinove politike.

Takva promjena svima bi bila dobrodošla, jer manje ratoboran a rastu okrenut Kremlj nitko ne bi propustio oduševljeno pozdraviti – zaključio je Nash.