Poseban prilog

Siromaštvo tjera djecu na posao, a poduzetnici se bogate. Svaki put kad kupite rukom izrađeni uvozni sag, protkane levisice, žensku torbicu ili nogometnu loptu izgledno je da kupujete nešto što je izradilo dijete. Takva je roba dostupna u trgovinama poput Gapa, Macy’sa, Ikee, Home Depota i tako dalje, ali upitno je jesu li za sve krive kompanije.

Jothi Ramulla Naga visoka je metar dvadeset. Od zore do sumraka pogrbljena je na poljima pamuka u južnoj Indiji, zarađujući 20 centi na sat. Poljoprivrednici u regiji Uyyalawada u ime američkog diva Monsanta obrađuju genetički modificirano sjeme pamuka koje u sebi već ima prirodni pesticid. Kako bi ostvarili profit, farmeri moraju upotrebljavati jeftinu radnu snagu u mukotrpnom opravšivanju biljaka. To znači upošljavanje djece poput Jothi, koja izgleda kao da joj je 12, ali tvrdi da joj je 15. Sve to u razvijenom svijetu rade strojevi. Prošlog su prosinca jednog jutra tinejdžeri brali pamuk na desetak farmi Monsanta u Uyyalawadi. Glocal Research, konzultantska tvrtka iz Hyderabad, procijenila je da je prošle godine na farmama pamuka u Indiji radilo oko 420.000 radnika mladih od 18 godina. Od tog broja, njih 54 posto bilo je mlade od 14 godina. Zakon jasno zabranjuje rad djeci mladoj od 14 godina u tvornicama, klaonicama i drugim opasnim mjestima, ali postoje i neke iznimke vezane uz poljoprivredu – ako je ograničeno radno vrijeme, klinci su u školi ili se strojevi ne upotrebljavaju.

Djeca poput Jothi rade deset sati na dan na polju i ne pohadaju školu. Prema propisima, tinejdžeri stari između 14 i 18 godina smiju raditi tijekom dana, ali ukupno samo 36 sati na tjedan. Kazne za poslodavce podrazumijevaju globe i zatvor, ali provođenje zakona je upitno. Iako Indija jurca prema statusu razvijene zemlje, još je golem radnički pogon za ostatak svijeta, popunjen maloljetnom djecom. Vlada procjenjuje da u Indiji radi oko 12,6 milijuna djece mlade od 14 godina. Nevladine organizacije, pak, nude nešto drugačiju sliku – 50 milijuna. Dječji rad, star koliko i svijet, nije nepoznat ni u SAD-u. Još do 2001. zakonodavci u Nebraska raspravljali su o tome treba li zabraniti rad 12-godišnjaka na poljima kukuruza, gdje su činili 25 posto radne snage. Jedina je razlika zarada od sedam dolara po satu koje mogu potrošiti u lokalnom šoping-centru. Njihovi indijski kolege za svojih 20 centi kupuju hranu. Tako svaki put kada kupite rukom izrađeni uvozni sag, protkane levisice, žensku torbicu ili nogometnu loptu izgledno je da kupujete nešto na čemu je radilo dijete. Takva je roba dostupna u trgovinama poput Gapa, Macy’sa, Ikee, Home Depota itd. Trgovci tvrde da su svjesni tog problema, da imaju strogu politiku protiv prodaje takvih proizvoda i da se pridržavaju zakona zemlje podrijetla. No, u dostavnom je lancu mnogo karika pa i dobronamjerni uvoznik može posrnuti. To je činjenica i tako će i ostati sve dok god Europoljani i Amerikanci zahtijevaju jeftina dobra, a nadnice ostaju niske u zemljama u razvoju. Ako je dijete porobljeno, razlog je siromaštvo njegovih roditelja.

Projekcije UN-a govore o nekih 218 milijuna maloljetnih radnika diljem svijeta, a od njih deset svaki sedmi je u poljoprivredi. Najveći sramni udjel pripada azijsko-pacifičkom dijelu svijeta, oko 122 milijuna.

Indija je zemlja ogromnih suprotnosti. Ima 46 milijardera i 300 milijuna ljudi koji žive za manje od dolar na dan. Nakon propasti socijalističkog eksperimenta, rojevi dobročinitelja uletjeli su unutra nudeći usluge obično u nadležnosti Vlade, ili su se tako barem pretvarali. Neki Indijci tvrde da 95 posto njih daje loš glas preostalih pet posto. U zemlji labavoga pravnog poretka, muljača cvate. Mnoge organizacije, registrirane kao humanitarne, koriste dostupne fondove za osobni probitak, a čest je slučaj da bivši političari u takve organizacije zapošljavaju svoje članove obitelji. Neke veće grupacije koriste 70 posto svojih sredstava za administrativne troškove, poput vozača i klima-uređaja. Jedna izreka slikovito opisuje stanje – više ljudi živi od AIDS-a nego što od njega umire. Neki, pak, idu predaleko u želji za pažnjom medija pa je zabilježen slučaj insceniranja dječje radionice za novinare.

Sedmogodišnja Santosh radi u kamolomu u Dabbiju, zapadnoj indijskoj pokrajini. Indija je treći svjetski izvoznik ukrasnoga kamena, mramora, granita i pješčenjaka. Njezin će rad vjerojatno završiti u američkim trgovinama za vrtove i dvorišta. Radnicima se plaća po komadu, peni za 20 kvadratnih centimetara ili sedam centa za onaj od 167 kvadratnih centimetara. I ondje su djeca idealni radnici zbog svojih fleksibilnih ruku i nježnog pritiska na dljetu i čekić. Modrice od čekića i porezotine od komadića kamena koji frcaju uobičajena su stvar. To prate fibroza, tuberkuloza i bronhitis zbog prašine. Leela, desetogodišnjakinja, radi već dvije godine devet sati na dan i zaradi oko 1,26 dolara. Ima dva slobodna dana na mjesec. Nešto sjevernije, u pokrajini Uttar Pradesh, rukom vezeni sagovi izrađuju se za trgovine u SAD-u. Naći ćete ih u Ikee, Bloomingdale’su ili ABC Carpet&Homeu. Lanci inzistiraju u tvrdnjama da ne koriste dječji rad. Tkalačke stanove ljudi obično drže u svojim kućama, u rupama koje iskopaju u zemljanim podovima. Kad ponestane dnevnog svjetla, vezu uz jednu malu žaru, njih dvoje, troje nagurano u jednu takvu rupu. Primjera je zaista bezbroj i moglo bi se nabrati unedogled.

Gap namjerava uskoro sazvati globalni forum na tu temu kako bi se pronašla rješenja. Još od prošlog listopada Gap je srezo upola svoje narudžbe od kooperanta u Delhiju koji je posao prebacivao nelicenciranom isporučitelju bez znanja tvrtke. No, na početku razlaza, posrednici su našli nove načine za izbjegavanje odgovornosti uklanjanjem etiketa i deklaracija. Time je dodatno otežano nalaženje odredišta robe i kažnjavanje odgovornih.

Postojeće globalno poslovno okruženje sve više motivira tvrtke da razmišljaju o društvenim i etičkim aspektima svojih korporativnih politika. Tvrtke koje mogu dokazati odgovoran pristup prema društvenim i etičkim pitanjima postižu veliku konkurentsku prednost i pouzdanje svojih klijenata, investitora i šire društvene zajednice. Sustav upravljanja društvenom odgovornošću – SA8000 je prva međunarodna norma na području društvene odgovornosti prema kojoj se tvrtka može certificirati. Utemeljena je na konvencijama Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization – ILO), na Deklaraciji za ljudska prava i na UN-ovim konvencijama prava djeteta te je svojom strukturom kompatibilna s drugim sustavima upravljanja kao ISO 9001, ISO 14001 i OHSAS 18001.

Ključna korist međunarodno prepoznate certifikacije prema normi SA 8000 vidljiva je u razvoju i procjeni sustava upravljanja koji promiče društveno prihvatljive poslovne prakse, čime se postižu višestruke koristi u cijelom lancu dobavljača.

Bureau Veritas Certification je svjetski lider na području akreditiranja certifikacije prema SA 8000. Međunarodnu SAI akreditaciju posjeduje od 1999. godine i jedina je certifikacijska kuća član SAI advisory boarda (SAI – Social Accountability International).

Do danas je Bureau Veritas prepoznalo više od 60.000 tvrtki u svijetu te više od 550 tvrtki u Hrvatskoj kao pouzdanog certifikacijskog partnera za sustave upravljanja kao što su ISO 9001, ISO 14001, OHSAS 18001, SA 8000, ISO 22000, ISO 27001 i druge specifične sektorske standarde te je kao nositelj IRCA i SAI akreditacije za provedbu tečajeva educirala više od 400.000 polaznika.