Danas se u Hrvatskoj više od 5.000 pravnih subjekata bavi posredovanjem u prometu nekretnina, ponajviše kupnjom i prodajom, a vrlo malo najmom ili zakupom. To je jedna od djelatnosti koje su u posljednjem desetljeću najviše rasle, ali to je područje bilo uglavnom zakonski neregulirano, odnosno uređivali su ga različiti propisi, a najviše Zakon o obveznim odnosima. No potkraj prošle godine napokon je na snagu stupio Zakon o posredovanju u prometu nekretnina, koji se dugo očekivalo i koji je u postupku predlaganja i donošenja doživio niz opstrukcija različite vrste, uključujući, očito, i one potekle iz želje da se spriječi uvođenje reda i sigurnosti u to područje.
Zakon stiže u vrijeme kad se tržište stabilizira ili, što je vjerojatnije, kad slijedi pad potražnje. Mnogo je čimbenika koji na to upozoravaju, od ograničenja za kredite (nije bez značenja ni stanje na svjetskim financijskim tržištima, uključujući i dramatična događanja na američkom hipotečnom), do pada standarda preko učinkovitog rada inspekcijskih službi koje su uspjele prilično neatrativnim učiniti bespravnu gradnju koja je jedno vrijeme jednostavno cvjetala. Nije nevažno ni otvaranje novih tržišta nekretnina, posebno crnogorskog i albanskog.
Ipak, i kasno donošenje propisa još je mnogo bolje od njegova nedonošenja. Zakon nije savršen, na nj se može izreći mnogo primjedbi, ali se sigurno može tvrditi da je već i donošenje boljšak. Pozitivni učinci već se vide: tako su inspekcijske službe u velikom gradu počele ispitivati kazne agencijama koje nisu izvjesile opće uvjete poslovanja prema tom zakonu.
Sa samo 40 članaka Zakon o prometu nekretnina ubraja se u manje propise unatoč tomu što se gotovo svaki članak sastoji od više poddijelova. To je djelomice i zbog toga što su neki propisi koji se mogu odnositi na tu djelatnost i dalje ostali u drugim zakonima. Naime, posebni propisi kao što je Zakon o prometu nekretnina mogu odstupiti od onoga iz općih propisa, a ako odstupanja nema, vrijedi ono iz općih propisa. Zato Zakon uopće nema odredbe o ništetnosti ugovora, manama volje i sličnome jer se time bavi Zakon o obaveznim odnosima. Međutim, ima odredbe o posredničkoj naknadi koje na općoj razini svih posredničkih ugovora ima i Zakon o obveznim odnosima, ali vrijedi (zato što je poseban propis ili lex specialis) ono što propisuje Zakon o prometu nekretnina.
Tako je, kao jedna od važnih novosti, ograničena najviša posrednička naknada na šest posto (ali nema najniže). Najviša je naknada prilično visoka, a bilo je čak i ideja da se potpuno prepušti tržištu i da bude neograničena.
Novost je i da se posrednici moraju osigurati od profesionalne odgovornosti i da se tim poslom smiju baviti samo posrednici koji imaju rješenje o ispunjavanju uvjeta za posredovanje u prometu nekretnina.
U svijetu je trend da se profesionalci osiguravaju od profesionalne odgovornosti, i drago voljno i silom zakonske obveze. U tom je slučaju to zakonska obveza na razini minimalnog iznosa od 200.000 kuna po štetnom događaju i 600.000 kuna ukupno za jednog posrednika u jednoj godini. Tako su se posrednici svrstali u još relativno malu skupinu djelatnosti koja podliježe obveznom osiguranju (odvjetnici, javni bilježnici, komisionari…), što je dobro unatoč simboličnim minimalnim iznosima koji, očito, ne mogu pokriti gotovo nikakvu štetu jer će, nastane li šteta, u pravilu biti riječ o mnogo većim iznosima. Ipak, može se očekivati da se posrednici uz ostalo tržišno natječu i tako se osiguraju na što veće iznose te na taj način zajamčen onima koji ih angažiraju (nalogodavcima) veću sigurnost. Inače, posrednik će odgovarati prema načelu krivnje ne obavi li što mu je obveza, a to znači pronaći odgovarajuću ponudu i kao stručnjak nalogodavca (koji ne mora biti stručnjak) upozoriti na opasnosti, posebno u svezi s nesrećnim zemljišnim knjigama, i druge pravne i stvarne opasnosti.
