Nije slučajno da tzv. ekoloških parnica ima malo kad se zna da cijeli rizik sudskog postupka protiv navodnog onečišćivača pada na teret onoga tko ga je pokrenuo. Presudi li sud u njegovu korist, tužitelj mora platiti sve sudske troškove, pa i sve troškove protivničke strane za svakog odvjetnika znači trošak od 10.000 kuna uvećan za PDV, sudska pristojba tužbe je 5.000 kuna, još toliko treba platiti za odluku u prvom stupnju pa još 6.250 kuna za žalbu i još toliko i za reviziju kao izvanredni pravni lijek. Poslije kratkog razmišljanja tužitelj se obratio tuženiku s prijedlogom da se postupak obustavi ako tuženik ne traži naknadu sudskih troškova. To je (naravno) prihvaćeno i postupak je pravomoćno obustavljen, što stvarno znači da je onečišćivač (još jedanput) pobijedio.
Čini se da je pravna zaštita samo forma zbog koje nitko ili gotovo nitko tu ekološku zaštitu ne može ostvariti. Općenito se razlikuju građanskopravna, kaznenopravna i inspekcijska ili upravno-pravna zaštitu. Pojednostavljeno, kazneno-pravna i upravno-pravna zaštita lako su dostupne i onome tko zna i hoće sastaviti odgovarajuću prijavu ne znače baš nikakav trošak. Međutim, problem je u tome što takav prijavitelj nema položaj stranke i što, zapravo, ni na koji način ne vlada postupkom. Građanskopravna zaštitu nešto je savim drugo. Tu tužitelj postupkom u cijelosti vlada, predlaže dokaze i kao stranka utječe i na odabir vještaka (pa i uz pomoć instituta izuzeća i suca), može ulagati pravni lijek po vlastitu odabiru, a ako se radi o, primjerice, postupku naknade štete, sve ono što se ostvari izravan je i osobni prihod tužitelja, a ne npr. prihod proračuna.
