Feljton

Prijede sam godinu dana, kad mu je bilo ‘tek’ 88, Sidney Harman radio je ono što najviše voli: vodio je Harman International Industries, tvrtku koju je izradio gotovo ni iz čega. Njegov je posao, smješten pet blokova od Bijele kuće, proizvodnja vrhunske audio- i elektroničke opreme pod dobro poznatim nazivima Harman/Kardon, JBL i Infinity. Sidney, izvršni predsjednik po tituli i osnivač poznate ‘high fidelity’ akustike, usput je vodio i vrlo zanimljiv privatni život. Supruga mu je Jane Harman, najbogatija zastupnica u Kongresu upravo zbog braka s vrlo bogatim Sidneyjem i Harmanovih dionica koje osobno kontrolira. Sidney je mecena, autor vrlo čitane međunarodne knjige (Mind Your Own Business) i vlasnik doktorske titule. Uza sve to lud je za fitnessom i pasionirani je golfaš. Iako je imao dobar život, danas je, kao vitalan osamdesetogodišnjak, primoran s nelagodom razmišljati o nedostatku pravoga plana za sljedeći životni stadij svoje tvrtke.

Potkraj 2006. nije, primjerice, čak imao ni pravoga predsjednika Uprave svoje tvrtke. Naime, prijašnji – dugovječni – obnašatelj te funkcije napustio je. Počela je potraga za sljedećim kandidatom, ali nije dala željeni rezultat. U takvu je situaciju u studenome 2006. uletio Henry Kravis, sušef Kohlberg Kravis Roberts. Ta je tvrtka u tom trenutku plivala u novcu i izgara od želje za sklapanjem poslova. Kravis je predložio da KKR preuzme Harman International. Sidney kaže da se u početku opirao jer nije želio da njegova kreativna bude pod nečijom hipotekom, a nije htio ni prepustiti kontrolu.

No novac pokreće svijet, a Kravis ga je imao poprilično, pa je Sidney ipak počeo pregovarati i u travnju prošle godine objavljeno je da Harman International prelazi u ruke KKR-a, Goldman Sachs i GS Capital Partnersa za osam milijardi dolara, što je bilo 20 posto više od procijenjene tržišne vrijednosti. Cijena, 120 dolara po dionići, učvrstila je Jane Harman kao najbogatiju zastupnicu s obzirom na to da je 5,4 posto udjela koje kontroliraju ona i suprug vrijedilo 425 milijuna dolara. Ipak, taj dogovor nije realiziran. Potkraj lipnja prošle godine Harman i KKR predali su zahtjev za preliminarnu registraciju nove kompanije kojom bi se Harman spojio u novi KKR-ov entitet do rujna. No u kolovozu se dogodio kreditni horor koji je pogodio Wall Street, pa su se nesuđeni kupci pozvali na klauzulu prema kojoj je, jednostavno rečeno, Harman prekršio dogovor o spajanju, i stoga odustali od svega. Riječ je o klauzuli MAC (engl. Material Adverse Change) ili pozivanju na ‘relevantnu promjenu suprotnu interesima stranke’. Na to su se u KKR-u pozvali iznenada, ustvrdili da se upravo to dogodilo Harmanovoj tvrtki. Optužbu su KKR-ovi odvjetnici bez dodatnih objašnjenja prenijeli Harmanovima, a nisu objavili ni priopćenje za javnost kojim bi objasnili povlačenje. Mediji su prilično nejasno prenijeli da je ‘kupce’ odbilo pogoršanje poslovanja Harmanove tvrtke, konkretnije, problem u kapitalnim troškovima. Privatno je Sidney možda ‘slupao’ koji štap za golf, no javno je samo ‘izrazio veliko nezadovoljstvo’ potezom kupaca, što je značilo da ne vjeruje kako je njegova kompanija pretprjela ‘učinak promjene suprotno interesima stranke’.

Ta čudna, gotovo apsurdna priča o mat-poziciji između KKR-a i Harmana i ono što se zatim dogodilo, dobilo je notu financijske ekstravagan- cije koja se, vjerojatno, neće tako brzo moći novno vidjeti. Akvizicije provedene u SAD-u prošle godine bile su ‘teške’ 522 milijarde dolara, gotovo dvostruko više nego lani. No mnogi dogovori sklopljeni u bezbržno proljeće počeli su se raspadati za jesenskog zahladnjenja. Harman stoga nije vlasnik najtežega propalog akvizicijskog dogovora upropaštenog kreditnom krizom – ne-realizirana akvizicija Sallie Mae, ‘teška’ 26 milijardi dolara, uvjerljiva je pobjednica. No zbog spoja dvaju pionira, Sidneyja u akustici i KKR-a u ‘private equityju’, taj je propao posao parabola stare garde uhvaćene u čudnome novom svijetu.

Sidney je pionir na svom području jer je počeo raditi 40-ih za njujorškoga proizvođača pojačala za televizore i, poslije, hi-fi zvučnika. Godine 1953. (čak 11 godina prije nego što je drugi velikan te industrije Bose počeo raditi), Sidney i inženjer Bernard Kardon, obojica u tridesetim godinama, napustili su tu tvrtku da bi osnovali Harman/Kardon, čija je trendovska oprema uskoro postala kultni brend u sve većoj hi-fi industriji. Kardon je otišao nakon samo nekoliko godina, a Sidney je sljedećih desetljeća nastavio graditi posao, povremeno ga prodajući i ponovno otkupljujući. Jedna od tih prodaja ušla je u legendu. Sidney je, naime, Harman International 1976. ‘iskrcao’ ‘svežderskom’ kupcu Beatrice Foodsu za 98 milijuna dolara, a sâm obogatio svoj životopis mjestom zamjenika ministra trgovine u Carterovoj administraciji. Potom je Beatrice Food, tri godine poslije, prodao svoj udio natrag Sidneyju i skupini ulagača vrijedan 55 milijuna dolara. Ali da bi ponovno otkupio udio, uzeo je kredit kojem je osiguranje bila upravo tvrtka koju je ponovno kupio. Kad je poslije razmišljao o tome, taj posao opterećen dugom i manjkav kapitalom činio mu se ranim primjerom dužničkog otkupa.

U to je vrijeme pionir ‘private equityja’ KKR tada postojao samo četiri godine i bio šest godina dalje od susreta s Beatrice Foodom, koji je preuzeo 1986., i 20-ak godina od Harmana. Ugovor između Harmana i KKR grupe zaključio je, zadovoljavajući određene preduvjetne ugovore, određivši naknadu od 225 milijuna dolara u slučaju njegova raskida koju bi strana koja ga je potaknula bila dužna platiti, u ovom slučaju KKR. Ali, KKR se nikad nije javno izjasnio hoće li ili neće to učiniti, ali je 225 milijuna dolara postalo ulog kao i Harmanov ponos.

Usprkos KKR-ovoj šutnji, mnogo je toga savršeno jasno u tom dogovoru. Na neki način kronologija počinje i prije nego što je KKR pristupio Harmanu jer je Sidney tada pregovarao s Dineshom Paliwalom, čovjekom za kojeg se željelo da postane novi CEO. Rodeni Indijac, energični i otvoren Paliwal bio je, kad je Sidney s njim počeo pregovarati o dolasku u tvrtku, broj dva u švicarskom divu ABB grupi. Do lipnja 2007. trebao je početi raditi kao novi CEO u Harmanu. No u svemu tome bio je rijedak slučaj. Naime, unajmlila ga je javna tvrtka koja je uskoro trebala postati privatnom, tako da se o dolasku nije trebao složiti samo s tadašnjim šefovima Sidneyjem Harmanom i Odborom nego i s Henryjem Kravisom i ekipom. S KKR-om je ugovorio dobar posao kojim bi dobio udjel u Harmanu i mogao zaraditi ako bi kompaniji išlo dobro. Kad je stvar propala, Harman je morao sastaviti novi ugovor kojim bi Paliwalu dao ono što su mu nudili u KKR-u. U međuvremenu Harman je trebao ostati izvršni predsjednik. K tomu je uspio progrurati i prilično neobičan plan prema kojem bi on i dioničari tvrtke mogli ne uzeti gotovinu za svoje dionice, nego je zamijeniti za 27 posto KKR-ovih dionica, što bi vrijedilo otprilike milijardu dolara.

Budući da je dogovor proljetos napredovao, svi su bili uvjereni da je Harman International dobra roba – velika kompanija, kako ju je jedan analitičar nazvao prošlog travnja. Tvrtki je pet godina zaredom rasla zarada, uz profit od 255 milijuna dolara u fiskalnoj 2006. i prihod od 3,2 milijarde dolara, a takav se trend trebao nastaviti i 2007. U njoj su očekivali da će audio- i elektroničku opremu koju su ugrađivali u luksuzne automobile poput Mercedesa i BMW-a (temelj velikog posla koji Harman obavlja u Europi) uskoro početi ugrađivati i u jeftinije modele. Harman je k tomu počeo graditi i poslovanje vezano uz GPS.

Prema Paliwalu KKR je bio entuzijastičan s obzirom na Harmanove dugoročne planove. Kaže da su mu ljudi u KKR-u rekli da tvrtka ne namjerava mijenjati poslovanje, nego da računa na veliki potencijal razvoja koji bi utrošio njezinu tržišnu vrijednost. Kratkoročno se, istina, očekivalo zapinjanje. Sidney Harman je u siječnju rekao analitičarima da veliki zaostaci u automobilskim narudžbama – 14 milijardi dolara prihoda u određenom vremenskom razdoblju – prouzrokuju povećanje troškova istraživanja i razvoja. Tvrdio je da će 80 milijuna dolara dodatnih troškova naštetići posljednjem kvartalu 2007. i prvom kvartalu 2008. Ne pretjerano zabrinut, KKR je nastavio inzistirati na sklapanju dogovora. Završio je i dvomjesečno dubinsko snimanje poslovanja (engl. due diligence) tvrtke ne našavši ništa sporog. A onda – odustajanje. KKR-u je problem bila kriza kreditnih tržišta, a Harmanu dva loša kvartala zaredom. Među tim problemima nije bio samo gubitak u sektoru istraživanja i razvoja nego i općenito povećanje troškova uključujući neučinkovitost u tvornicama u Kini i SAD-u. Vrlo niska porezna tarifa i snažan euro ublažili su donju granicu u oba sporna kvartala i čak omogućili Harmanu šestu godinu rasta zarade. No operativni profit, za kojim ‘private equity’ kupci žude, pričao je tužnu priču: za lipanski kvartal bio je 22 posto niži, a za rujski čak 53 posto. Činilo se da je Harman izvan kontrole ili bar da je situacija onakva kakva je i bila: da je riječ o tvrtki koja donedavno nije imala CEO-a i čiji je šef trošio previše vremena na dogovor o spajanju. U rujnu je Harman jednom analitičaru situaciju opisao kao ‘oluju svih oluja’, ali nadao se da će ubrzo proći.

Jedan od zlokoobnih vjetrova u toj oluji, nikad javno objašnjen, bila je bizarna epizoda koja je uključivala kapitalne troškove. Ubrzo nakon što je Harmanova fiskalna godina završila, Sidney i novopostavljeni Paliwal na svoje su nezadovoljstvo shvatili da je njihov Harman-Beckerov odjel sa sjedištem u Njemačkoj postao rasipan – potrošio je 60 milijuna dolara u jednom mjesecu. A zašto? Zato što su se direktori tog odjela bojali da će potencijalni novi vlasnici, kad preuzmu tvrtku, ograničiti kapital, pa su počeli trošiti dok ga još ima. Tada još nisu postojali kontrolni mehanizmi koji bi to spriječili. Paliwal objašnjava da Harmanu općenito nedostaju neki uobičajeni upravni procesi i da ih on upravo pokušava uvesti. U svakom slučaju, Beckerovo divljanje nabilo je Harmanove troškove na kraju godine na 175 milijuna dolara, a prognoziralo se 150 milijuna. Upravo je tih 25 milijuna dolara postalo KKR-ov ključni argument u pozivanju na MAC. Prema Sidneyju, KKR je tvrdio da je 175 milijuna dolara kršenje sporazuma s obzirom na to da je probijen ‘predviđeni plan’ kapitalnih troškova za 2007. No ni ‘plan’ ni ‘predviđanje’ nisu operativne riječi u ugovoru, nego ‘proračun’. A, tvrde i Paliwal i Harmon, 175 milijuna dolara u granicama je proračuna za 2007. Prema tomu ugovor nije prekršen.

Tko zna kako bi to sve ispalo na sudu? Bi li 25 milijuna dolara bilo ‘relevantno’ u ugovoru ‘teškom’ osam milijardi dolara? Troje različitih analitičara izrazilo je sumnju u održivost KKR-ove argumentacije. Sidney, pak, smatra da je bilo savo smatrati kapitalne rashode relevantnima. No zamrzavanje kreditnih tržišta bilo je vrlo važno i KKR je, prema Sidneyju, očito želio van. Bankari koji su trebali poduprijeti spajanje postali su nervozni kad je riječ o Harmanovu profitu, pa se financiranje nije činilo izglednim. No to, treba napomenuti, nije bio glavni Harmanov problem, nego KKR-ov. Tvrđi se prema ugovoru s Harmanom bilo dopušteno odgoditi spajanje zbog financijskih problema, ali ne i obustaviti ga. Zato se činilo da će KKR ipak kompletirati taj skupi, kapitala gladan dogovor s tvrtkom čija je ljepota, bar privremeno, izblijedjela. Ipak, KKR je odlučio raskinuti ugovor.

U Harmanu su reagirali s mnogo emocija. Slično je reagirala i burza bacivši njihovu dionicu sa 112 na 80 dolara u dva dana. To nije bio kraj tržišnog ‘angsta’: na početku loših rezultata u rujanskom kvartalu i objave sredinom rujna da Harman 2008. očekuje manje profita dionica je dalje pala na 40 dolara. Ostalo je samo pitanje hoće li se Sidney držati svog obećanja da će do kraja braniti svoj položaj. Sidney tvrdi da bi Harman mogao dokazati svoju tezu na sudu i dobiti 225 milijuna odštete, ali da bi 50 do 70 milijuna od toga otišlo odvjetnicima i investicijskom bankaru Bear Stearnsu; ostatak bi se oporezovao. Osim novca, bilo je pitanje vremena, možda godine i pol, tijekom kojeg bi pozornost Harmanovih direktora bila skrenuta, upravo u vrijeme kad je tvrtki trebalo najviše brige.

Kako u biznisu često biva, pobijedio je kompromis: potkraj listopada obje su strane, ispunivši ‘ugovor o raskidu’, objavile da će KKR grupa kupiti 400 milijuna dolara Harmanovih prioritetnih konvertibilnih obveznica na rok od pet godina. Obveznice su konvertibilne za 104 dolara po dionicu, 21 posto iznad Harmanove cijene u trenutku postizanja dogovora. Na tih 400 milijuna dolara može se gledati na različite načine. Prvo, očito je više od 225 milijuna dolara koje bi KKR možda morao platiti u slučaju raskida. No ta bi naknada bila čisti trošak, a 400 milijuna ulaganje su koje bi se, iako sada ‘šepav’, moglo dugoročno isplatiti. S druge strane 400 milijuna razmijenjeno je za dionicu koja vrijedi manje, a kako je još pala, i vrijednost je konvertibilne dionice manja. U krajnjoj liniji tih 400 milijuna forsirani je kompromis koji donekle spašava obraz objema stranama. Forsiranost se još primjećuje u podnesku regulatornoj agenciji u kojem se KKR još poziva na MAC. S druge strane Harman nedvosmisleno i odlučno nije optužbu. Danas, gotovo devet mjeseci nakon što je objavljen dogovor i četiri nakon što je propao, Sidney Harman nedvojbeno razmišlja o vrijednosti dionice od 120 dolara koja je bačena kroz prozor. Teško se od toga poznati u stvarni svijet u kojem njegova dionica vrijedi trećinu toga. Ipak, može si čestitati na novom CEO-u, za kojeg kaže da je veoma talentiran i s kojim se lako surađuje. Njegova ga je prisutnost čak navela i da svoju titulu izvršnog predsjednika promijeni samo u ‘predsjednik’, no kaže da to vjerojatno neće značiti promjenu njegova posla.