Niz nominacija, neke manje nagrade i kapitalac Zlatni lav trenutačni je konto posljednjeg uratka autora oskarovskog Planine Brokeback. Ang Lee odlučio se odmoriti od Hollywooda u rodnoj Kini napraviti film bliži svojim redateljskim počecima. Požuda, oprez je film potpuno napravljen prema kanonima dalekoistočnoga filmskog koncepta, što prevedeno znači fabularnu razbacanost u usporedbi s uobičajenom zapadnjačkom posloženošću. Budući da je podulji, zahtijevat će od vas stalnu koncentraciju jer se ne zamara objašnjavanjem mjesta i vremena, a od početka vrkavo skakuće kronološki, tako da tek pri kraju uspjevate sasvim jasno posložiti kockice. Trajanje je i svojevrsni stilski minus, ne samo po sebi, nego zato što ga je Lee takvim napravio. Naime, u dva i pol sata, prilično razvučenih i s nizom suvišnih, larpurlartističkih scena, koje kao da služe osobnoj sasvim redatelja, Lee nekako i ne uspijeva uhvatiti vlastiti naslov. Ili, točnije, bit je razvodenjena svim ostalim.
Požude ima, u filmu se manifestira relativno kasno i izuzev jedne ‘jake’ scene divljeg seksa zadržava se na mnogo priče i pokušava svoje opravdanje izvući iz pogleda, razgovora, atmosfere, kemije ili, jednostavnije, neizrečenoga. Koliko u tome zapravo uspijeva, donekle je i pitanje subjektivne interpretacije. Redatelj se previše posvetio dočaravanju atmosfere i vizualnom dojmu, a priča mu nekako konstantno izmiče, pa imate dojam da ona vodi njega, a ne obrnuto. Vrje, ali nikako da zakuha. Trajanje taj dojam samo pojačava. Kritika je podijeljena iako uglavnom nitko ne tvrdi da je film loš. Jednostavno, čovjek je razmazao publiku. Razvike scene seksa nabijene su požudom i stilski uspiješne, ali tko više uopće može biti šokiran seksom u današnje vrijeme? Potrebno pogledati nekoliko puta.
