Zakon za NOVA VREMENA

Novi tehnologiji u proteklih pet godina posve promijenile navike prosječnoga europskog konzumenta audio i vizualnih sadržaja te ugrožavaju dosadašnju premoć tradicionalnih televizijskih sadržaja. Sve se više korisnika odlučuje za korištenje sadržaja koji do njih stižu ili putem kabela, digitalne linije ili interneta. Primjena novih tehnologija donijela je i konvergenciju medijskih sadržaja, poput web TV-a, interaktivne televizije, TV-a i filmova na ekranima mobilnih uređaja. U gotovo svim zemljama Europske unije dobivaju se usluga kao na zahtjev.

Ubrzano širenje i rast takvih usluga donio je i potrebu za novim zakonskim okvirom, a dosadašnja regulacija iz Direktive o televiziji bez granica pokazala se neadekvatnom i za starjem. Regulirala je pitanje audiovizualnih usluga posljednjih 10 godina, a napisana je u vrijeme kad su u zemljama EU u funkciji bila tri do četiri glavna televizijska kanala, kabelske televizije nisu bile tako raširene, a gotovo nitko nije gledao televiziju putem interneta, dok je digitalni signal bio u povojima.

Europski parlament potrošio je dvije godine na rasprave o novom paketu zakona kako bi se osigurao korektan regulatorni okvir koji bi obuhvatio i rastuće audiovizualne servise, da bi 29. studenoga 2007. godine usvojio Novu europsku direktivu o audiovizualnim uslugama. Usvajanje su prethodile žučne rasprave dvaju tabora, jednog, koji je direktivu proglašavao najboljim EU zakonom, i drugog, iz redova novih članica, koji je smatrao da novi zakon previše regulira pitanja sadržaja, pogotovu interneta, ističući i strah da bi u postkomunističkim zemljama da bi u mladima demokracijama to moglo dovesti i do jačanja državne cenzure te pod upitnik staviti ostvaren medijski pluralizam.

Jezgru Direktive čine blaži propisi o televizijskom oglašavanju. EU istraživanja pokazala su da prosječan europski gledatelj potroši dva sata na gledanje TV programa. Industrija oglašavanja doživljava televiziju kao jedan od lakših načina obuhvata masovnog tržišta.

Metode koje koristi pri tome su izravno oglašavanje te isticanje proizvoda, tzv. ‘product placement’, gdje su svijezde programa prikazane kako upotrebljavaju pojedini proizvod. Regulacija oglasa, isticanja proizvoda i prikriveno oglašavanje u središtu su nove direktive o audiovizualnim uslugama.

Direktiva određuje da će se proizvodi, osim duhanskih i lijekova, moći reklamirati u televizijskim emisijama uz uvjet da se gledatelje obavijesti kako emisija sadrži ‘isticanje proizvoda’. Takvo oglašavanje i dalje je zabranjeno u informativnom, dječjem, dokumentarnom i savjetodavnom programu. Direktiva smažuje dosadašnji razmak između dvaju blokova reklama s 45 na 30 minuta. Zadržava se ograničenje od 12 minuta reklama na sat, ali ukida ograničenje od tri sata na dan. U dječjem programu zabranjuju se reklame u emisijama kraćim od 30 minuta. Zemlje članice imaju, međutim, pravo zabraniti prikriveno oglašavanje, što najavljuje Njemačka, a novi audiovizualni propisi trebali bi vrijediti u EU od kraja 2009. Europski zakonodavac nije propustio prigodu regulirati i pitanja osnovnih prava kao što su zaštita djece, manjinskih skupina, zaštita od govora mržnje, što su sve pozitivne zakonodavne odlike.

Također, Direktiva jasno razlikuje emitiranje u programskim okvirima kako poznajemo u tradicionalnoj televiziji i nelinearne servise kakvi su video na zahtjev, web vijesti, sadržaji na internetu. Da nisu doneseni novi propisi, usluga ‘video na zahtjev’ potpada bi, primjerice, pod propise o elektronskoj trgovini i konkurenciji, ne uzimajući u obzir njihovu kulturnu dimenziju. Direktivom sadržaj postaje glavno pitanje audiovizualnih servisa, čime se osigurava da nema restrikcija u pružanju takvih sadržaja u zemljama članicama.

Zemljama izvan Europske unije, kao što je Hrvatska, ostavljeno je nešto više vremena da svoje medijsko zakonodavstvo usklade s odredbama Direktive. O sadržaju i usvajanju nove direktive u Hrvatskoj je malo javno raspravljano. Prema najavama iz Ministarstva kulture to će biti ispravljeno u ovoj godini, a sve bi trebalo završiti izmjenama Zakona o elektroničkim medijima. Ministarstvo drži da Direktiva uvodi dva nova instituta u medijsko zakonodavstvo, samoregulaciju i koregulaciju, što će omogućiti da svi čimbenici u području javnog informiranja mogu utjecati na razvoj tog područja, pa prema tome i na jačanje slobode izražavanja.