Hrvatske tvrtke jačaju da bi se skuplje predale i prodale

Ljudi silne stvari očekuju od godišnjih financijskih izvješća, a ovo je ipak Hrvatska. Eto, vidjeli smo da je na pad cijena utjecalo i što je trebalo i što nije trebalo utjecati. Tko je imao para, mogao je nakupovati lijepih dionica. Zašto ti koji još imaju para ne bi u financijskim izvješćima sve sakrili?! Opale amortizaciju da ti pamet stane, nabidaju rashode do krajnjih granica, doslovce ‘poubijaju’ multiple… Izazovu novi val straha, zadnju rasprodaju uoči oporavka burze – naglas sam razmišljao na kavi s Brokerom.

• Užas! Pa to uopće nije nemoguće! – jaukao je. – Ono, prvo izvješća, a onda slijedi niz televizijskih stand upova smrknutih burzovnih analitičara, izgledaju k’o Christian Amanpour u ratnoj zoni, s kacigom na glavi i pancirkom ispod sakoa. Nitko ne spominje vrijednost dionica, samo melju da cijene padaju, a ka’ će počet’ rast, ne zna se – nasmijao sam se.

• Ma, šut! To je strašno! Ne mogu o tome ni slušati! – i dalje je jaukao Broker. – Pa čak i fondovi… – nastavio sam. – Baš menadžera fonda boli briga što su desetine ili stotine tisuća ljudi ostale bez ičega ako on iz cijele priče izlazi s dvadeset milijuna dolara, jednosmjernom kartom do Bahama, a na Bahamima čekaju vila i jahta?

Broker više nije imao snage ni jaukati, samo je vrtio glavom.

Eto, mislim da je i to razlog zašto se ovih dana malo tko usudi prognozirati što će biti. Bogovi hrvatske igre, na nekoj seansi zbog kakve se u Americi ide u zatvor (a u zatvoru im se omogući da se ubiju), mogu dogovoriti što god hoće. Ali, nisi li bog igre, ili ne šapne li ti netko od bogova što će biti, recimo, s mirovincima, jedini točan odgovor na pitanje što će biti je – ne znam.

Dalje, nekoj firmi će odgovarati pokazati sve što ima, nekim direktorima će, da bi sami kupovali jeftinije, interes biti sakriti sve što se sakriti može. U tim okolnostima – ponavljaj, ovo nije nagovor ni na kupnju, ni na prodaju, ni na rasprodaju dionica – odlučio sam igrati na vrijednost kompanije. Vremenski horizont? Dok moje, i ne samo moje, hrvatske dionice nisu ‘odradile’, a u Srbiji je bagatela koja će vjerojatno biti i veća, vremenski horizont je teško pitanje.

‘Ovo je Hrvatska’ uglavnom izgovaramo referirajući se na negativna značenja fraze. Mito, korupcija, karikatura od pravosuđa… Međutim, smatram da mali ulagač ‘ovo je Hrvatska’ može okrenuti sebi u korist.

Misli li itko da je Kandit najsuvremeniju tvornicu čokolade sagradio da bi krenuo u juriš na Nestléove i Milkinke bunkere?! Prije će biti da ju je sagradio kako bi, nakon ulaska Hrvatske u EU, a možda i prije, Nestléu ili Milki rekao: ‘Mi bismo se, ali skuplje, predali, to jest prodali…’

Hidroelektra je narasla taman toliko da će – gutaj ili će te progutati – ili kupiti manju firmu, ili će nju netko kupiti. Nama malim ulagačima odgovara i jedno i drugo.

Kolika je vjerojatnost da Podravka kupuje ‘sve živo’ jer se budućim prihodima želi obraniti od preuzimanja, a kolika da to čini da bi se skuplje prodala?

Mani cijenu, ključna je vrijednost. Onda nije važno je li tajkun rastrubio da njegova firma A kupuje firmu B samo da bi cijena A narasla, a njegovi posilni prodavali dionice firme A koje pod svojim imenom drže za potstak i za tajkuna.

Nije pretjerano važno ni hoće li kompanija X objaviti da želi preuzeti firmu Y, iz koje su hahari izvukli svu supstancu, namagarčivši i fondove. Firma Y ima samo adresu, telefon i pećat. Pa će onda fondovi uspjeti prodati dionice bezvrijedne tvrtke Y masi koja ne zna čitati financijska izvješća, a kasnije će braniti cijenu kompanije X koja im je u tome pomogla zavodeći male ulagače…