Da su parole jedno, a stvarnost drugo, pokazuje i to da za sada nema ništa od ekonomske blokade Kosova. Srbija je naime s 13,6 posto udjela u ukupnom uvozu najveći kosovski partner. Kosovo pak čeka spoznaja o katastrofalnom stanju ekonomije.
Nakon višemjesečnog cjenjanja s datumom proglašenja nezavisnosti Kosova to se ipak dogodilo proteklog vikenda. Točan dan najavljen je prije gotovo dva tjedna, ali nitko nije mogao jamčiti da će kosovski parlament baš tada i izglasovati rezoluciju. O tome koliko je sve bilo neizvjesno, govori i podatak da je i Hashim Thaqi, kosovski premijer, čekao posljednji trenutak da javno priopći kad će za Albance s Kosova nastupiti taj svečani trenutak. Osim te dvojbe na albanskoj je strani već dulje sve bilo poprilično jasno. Bilo kakvo izazivanje nereda, uključujući i napade na srpske enklave, pokazalo bi da na Kosovu ne postoji volja za zajednički život, kao ni minimum uvjeta za nastanak države. Prvi test Albanci su položili, što se ne bi moglo reći za Srbe. Slike napada na američku i slovensku ambasadu u Beogradu, a zatim i tursku, obišle su svijet. Kako sada stvari stojte, ulični nemiri i huliganski ispadi nastavljaju se i idućih dana.
Mnogi se pitaju kako će se Srbija dalje ponašati. Prvo, treba objasniti da čin proglašenja nezavisnosti nije promijenio stanje na terenu. Kosovska nezavisnost je utoliko veća jer je službeno objavljena, ali to i dalje ne znači da je uspostavljena država. Pogotovo stoga što Kosovo ni izbliza nije riješilo probleme s kojima se suočava i bez kojih se teško može govoriti o suverenoj državi. Isto kao što Beograd nije imao nikakvu kontrolu nad Prištinom, tako ni Priština danas nema nikakvu kontrolu nad Kosovskom Mitrovicom, odnosno sjevernim dijelom Kosova na slonjenim na Srbiju.
Moglo bi se reći da je proglašenjem nezavisnosti dodatno formalizirana i podjela Kosova, jer je teško očekivati da će sjeverni dio ikada priznati vlast Prištine. Iako još nitko iz srpske Vlade nije službeno iznio stajalište da bi podjela mogla, makar donekle, zadovoljiti interese Srbe, jačanje srpskih institucija u Mitrovici, odnosno stvaranje paralelnih, ide u prilog upravo tome. Osim toga, i Srbija tako krši Rezoluciju 1244, na koju se poziva sve vrijeme trajanja krize na Kosovu, ali to je u ovom trenutku posve deplasirano jer Rezoluciju tumači kako tko stigne.
Podjela bi možda bila kompromisno rješenje da od ukupnog broja Srba koji danas žive na Kosovu dvije trećine ne živi izvan sjevernog dijela. Srpske enklave čine zapravo rupe na kosovskom tlu i upravo su one najveća briga i međunarodne zajednice i Beograda, ali i Prištine. Teško je vjerovati da će u tim enklavama Srbi opstati. Život bez osnovnih uvjeta, struje, nemogućnosti da se bez policijske pratnje kreću izvan enklava, naliči pomalo životu u ZOO-u. Ako se tome dođu neprestani pritisci Albanaca koji su zainteresirani za zemljišta koja će sutra biti cijenjena roba zbog gradnje autoceste prema Skoplju, jasno je da će Srbi teško opstati. Ahtisaarijev plan je predvidio rješavanje tog pitanja dajući veliki stupanj decentralizacije tim sredinama, ali problem je što vlasti u Beogradu ne žele ni čuti za plan. Osim toga Vladin je plan da odnose sa zemljama koje budu priznavale Kosovo svede na minimum. A priznaju ga velike sile (SAD, Francuska, Velika Britanija, Njemačka), čiji vojnici i drže Kosovo pod kontrolom, pa je teško očekivati da će srpske vlasti imati ikakvu kontrolu i moć da pomognu Srbima u tim enklavama.