Zapadne će se države u sljedećem razdoblju nadmetati u ugađanju Srbiji, nastojeći se ne zamjeriti Bošnjacima. Najlakše će to biti na račun Hrvata.
Srpsko se vodstvo jako trudi pokazati koliko je Srbija oštećena gubitkom Kosova, koje je već davno prije izgubila. Da ponište odluku? Ne, nego da što skuplje naplate ionako izgubljeno Kosovo. Kosovo za Republiku Srpsku? Možda za koju godinu, zasad je prerano.
Nije to bilo toliko davno, koliko se brzo zaboravlja. Prije samo petnaestak godina međunarodni činovnici, izaslanici EU-a, UN-a, najmoćnijih država svijeta na prstima su hodali oko Slobodana Miloševića da ga ne uznemire previše dok ga pokušavaju nagovoriti da kosovskim Albancima prizna barem status manjine. Slobo nije htio ni čuti. A njihove su ekselencije onda stavile na stranu to neugodno pitanje. Je li formalno-pravni status Kosovo u ostacima raspadnute jugoslavenske države tad bio bitno drukčiji nego danas, kada su državu Kosovo među prvima priznale tradicionalno najveće srpske saveznice Velika Britanija i Francuska? Naravno da nije bio. No, u međuvremenu su velike sile na čelu sa SAD-om izmisliše pravnu podlogu za takozvane humanitarne vojne intervencije. Prva je izvedena baš na Kosovu 1999. godine, navodno da zaštiti kosovske Albance od srpskoga vojno-policjskog terora. Istog onog terora koji je bio na djelu i pet-šest godina ranije, kada su njihove ekselencije stavljaše albansko pitanje u fuznote svojih pregovaračkih postignuća. Ali promijenile su se prilike i odnos snaga. Tako je ovih dana Kosovo postalo država. Na prvi pogled, tim je činom završen proces raspada ex-Jugoslavije. Je li zaista?
Prije petnaestak godina, dok je Kosovo bilo još u fuznotama, kolega Visar Reka, kosovski Albanac tada s boravkom u Švicarskoj, kasnije član užeg vodstva OVK, tumačio mi je da je kosovska neovisnost samo pitanje vremena, da Milošević i srpsko političko vodstvo to znaju i da je njihov istinski cilj proširiti Srbiju na zapad. Zvučalo mi je kao čisti fiction. Elaborirao je i zašto je Kosovo za Srbiju izgubljeno: Srbija je, tvrdio je, ekonomski izgubila Kosovu. Kako to, a formalno je tad držala cijelo kosovsko gospodarstvo? Njegova je računica bila zanimljiva: više od milijun kosovskih Albanaca žive i rade izvan Kosova, rade cijele porodice, žive iznimno skromno, štede i novac vraćaju na Kosovo – kupuju zemlju i nekretnine od Srba i financiraju borbu za neovisnost. Malo se i hvalio kako iseljeni Albanci svojim kapitalom mogu kupiti cijelu Srbiju. Te sam se računice sjetila ovih dana gledajući kako kosovski Albanci proslavljaju neovisnost, usprkos činjenici da je kosovsko gospodarstvo klinički mrtno već barem desetak godina. A gledajući reakcije srpskog političkog vodstva na kosovsku neovisnost prisjetila sam se i one druge Visarove teze – o Kosovu kao alibi za srpske zapadne pretenzije.