Vlada, sindikati i poslodavci dogovorili se da će se dogovoriti

Jedini je (prešutni) konsenzus u Vukovaru postignut o tome da se ignoriraju znaci neizbježnoga pogoršanja ekonomije u Hrvatskoj.

Dogodilo se to na skupu održanom u utorak u Vukovaru. Nažalost, jedinstveno stajalište postignuto je o pogrešnoj temi: prešutno su se sva tri socijalna partnera složila da je najjednostavnije ignorirati stvarno ekonomsko stanje u zemlji i praviti se kao da u Hrvatskoj nema usporavanja rasta i opasnosti od dugoročno niskih stopa rasta.

Savjetovanje o socijalnom partnerstvu u Vukovaru najavljivalo se kao veliki događaj. Dojam je da je to bio još jedan propagandni štos.

Nakon jutarnjega zasjedanja slijedilo je obraćanje novinarima iz kojega se moglo zaključiti da je ‘dogovoreno da će se nastaviti dogovaranje’ o minimalnoj plaći i reprezentativnosti pojedinih sindikata. Jedino u vezi s čim je postignuta kakva-takva suglasnost bila je na račun četvrte strane – Hrvatske gospodarske komore. Premijer Sanader najavio je nakon HUP-ove inicijative mogućnost da se, možda, počinje ozbiljnije raspravljati o mjestu, ulozi i načinu financiranja HGK. Obvezno članstvo u Komori treba ukinuti, ali o inicijativi je Nadanu Vidoševiću trebalo reći u lice.

Najzačudniji dio skupa koji oslikava koliko je Hrvatska zapravo daleko od punog i kvalitetnoga socijalnog konsenzusa, kakav je svojedobno imala toliko puta spomenuta Irska, bila je ideja o potpisivanju ‘socijalnog partnerstva za novi razvojni ciklus’ što ga je najavio premijer Sanader.

O takvu mogućem partnerstvu raspravljalo se na popodnevnom dijelu vukovarskog susreta. Ali na tom dijelu nije bilo premijera! Organizirao si je druge obveze i tako poslao poruku koliko mu je zapravo stalo do ‘socijalnog partnerstva za novi razvojni ciklus’. Kad su ministri vidjeli da nema šefa, i oni su odjednom doznali za izvanredne obveze. Pa se na Vladinim službenim stranicama danas može čitati da bi se o tekstu u vezi s tim pitanjem ‘trebala dogovoriti posebna radna skupina’.

Čak i da je Sanader ostao na popodnevnom dijelu sastanka, vrlo bi se brzo pokazalo da se, zapravo, u Hrvatskoj nema u vezi s čim sklopite socijalno partnerstvo.

O kakvom to ‘novom razvojnom ciklusu’ govori premijer? Pa Hrvatska je upravo u fazi kad mora zaustaviti dosadašnji, na državnim investicijama i vanjskom zaduživanju ‘napumpani’, investicijski ciklus! Zemlja nema strategiju razvoja iz koje bi proizlazilo što se hoće, kolike žrtve treba podnijeti, kolike bi plaće smjele biti, koliko je optimalno opterećenje poduzetnika. Postoje nekakvi ‘okviri’ i načelna stajališta, ali sa svim nedovoljno želi li se ozbiljno projicirati budućnost zemlje i upravljati njome.

Dolazak ekonomista Hrvoja Dolencu u Ured za strategiju popunio je kadrovsku prazninu nakon odlaska Martine Dalić. Dolenc je kvalitetan ekonomist, ali pripada istoj školi kao i njegovi prethodnici. A ta ‘škola’ nema provedivih odgovora za sadašnje stanje. Bit će mi veoma drago ako me novi ekonomski strateg u to razuvjeri svojim hrabrim prijedlozima.

Premda su do jučer svjetski analitičari optimistično predviđali da će Europa, a pogotovo njezin tranzicijski dio, biti pošteđeni posljedica krize koja je izbila u SAD-u, sada se sve češće upozorava da prognoze više nisu tako svijetle.

Dojam je da se sva tri partnera – Vlada, poslodavci i sindikati – skanjuju priznati da dolaze teška vremena u kojima će biti teško sačuvati i dosadašnju razinu minimalne plaće, a ne tražiti da ona bude 50 posto prosječne (ne nalikuje li to na uravnoteženje iz socijalističkih vremena?). Poslodavci sa svoje strane možda i slute što je pred vratima, ali se ‘ne bi šteli nikomu zameriti’.

A potpredsjednik Vlade Polančec priznaje da je inflacija na godišnjoj razini dosegla 6,2 posto, ali to smiruje podatkom da su cijene u siječnju u odnosu na prosinac porasle ‘samo’ 0,7 posto – što nikako nije za smirenje jer, podignuto na godišnju razinu, znači inflaciju od 8,7 posto!

Na sljedećem bi sastanku tri strane trebale okrenuti ploču i raspravljati o tome kako što bezbolnije preživjeti udar skorašnje krize i stvoriti kvalitetne temelje za ‘novi razvojni ciklus’, moguć jednog dana. Problemi obično ne nestaju ako ih se samo ignorira.