Milanović si je stvorio previše protivnika u vlastitoj stranci

Opstanak na čelu stranke bit će za Zorana Milanovića politički teži ispit od izborne kampanje, zapravo njegov dosad najteži politički ispit.

Milanović je već platio i nastavlja plaćati danak svom političkom neiskustvu, neiskustvu u vođenju brojne i složene organizacije kao što je SDP, ali i slaboj kontroli vlastite samodopadnosti. Da se u ovladavanju strankom ugledao u omraženog mu Sanadera, ne bi mu se dogodila početnička pogreška da u silnoj želji za brzim promjenama stvori osjećaj ugroženosti i otpora u cijeloj stranačkoj nomenklaturi.

Maštovite interpretacije naoko egzaktnih brojki katkad su vražji izazov. U to se ovih dana na vlastitu primjeru može uvjeriti šef SDP-a Zoran Milanović. Do prije mjesec dana prema vlastitoj interpretaciji rezultata bio je izborni pobjednik. Stranački ga je vrh podržavao u toj interpretaciji – iako su izborni rezultati govorili drukčije. Sad su se stvari okrenule. Nezadovoljna SDP-ova stranačka elita krivi Milanovića da je upravo on izgubio izbore, da upravo zbog njega SDP nije vladajuća stranka – iako brojke ponovno govore drukčije. Naime, pod Milanovićevim je vodstvom SDP ostvario dosad najbolji izborni rezultat. No igrajući se maštovitim interpretacijama, u borbi za unutarstranačke položaje njegovi stranački kolege nastoje sugerirati da bi bez njega SDP bolje prošao. I to je legitimno, iako nije uvjerljivo. No što se to događa u SDP-u? Ništa neobično. Stranka još traži lidera. Opstanak na čelu stranke bit će za Zorana Milanovića politički teži ispit od izborne kampanje, zapravo njegov dosad najteži politički ispit. Jer, na čelo stranke došao je kao novo lice zahvaljujući dobrim dijelom vlastitoj odvajnosti, pa i drskosti. U kampanji se stranka homogenizirala i prikrivala njegove pogreške i slabosti. A sada? Sada će te slabosti stranački kolege u borbi za vlastiti politički opstanak koristiti protiv njega.

Kao što je nekoć bio seljak-sabornik Josip Pankretić. A mjesto Mate Arlovića, koji je bio simbol SDP-ova borca starog kova, sadržajno popuni novopridošlim esdepeovcem Ivom Josipovićem, koji je simbol oklijevanja i konformizma. Željka Antunović jest persnifikacija retrosocijaldemokracije, ali ima jaku stranačku bazu i percipira je se kao jedno od zaštitnih lica SDP-a, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama. Iskusniji stranački šef ne bi je netom nakon završenih izbora preko noći pokušao u javnosti zamijeniti ‘novim licima’ koja se otvoreno deklariraju kao nova snaga SDP-a dodajući usput da su dvostruki doktori i akademici. I izazivaju podsmijeh umjesto planiranog divljenja. Nakon što je morao primijetiti, a i očekivati udar iz dijela nezadovoljnog stranačkog vrha, iskusniji stranački šef ne bi još dodatno otvarao frontu prema Milanu Bandiću u Zagrebu.

U toliko osjetljivu operaciju kao što su restrukturiranje i obnova stranke, koji nužno stvaraju otpor i protivnike, Zoran Milanović ušao je ležerno i nepripremljeno. I sad je, dakako, u problemima. Preko glasnogovornika nezadovoljnih Ivce Pančića stara SDP-ova nomenklatura poručuje mu da se ne osjeća otpisanom, nego da mu je, štoviše, spremna naći protukandidata i otpisati ga na skorašnjoj stranačkoj konvenciji. Koliko je takav rasplet realan?

U manje od godinu dana Milanović je prošao veoma velike političke kušnje: dolazak na čelo stranke, parlamentarne izbore, unutarstranačku borbu za vlast. Njegovo je političko neiskustvo pritom cijelo vrijeme bilo pod reflektorima. Vidjelo se: Zoran Milanović zasad nema format političkog lidera. Da je imao dvije-tri godine za pripremu stranke za izbore, to bi se mnogo manje vidjelo. No hoće li na stranačkoj konvenciji dobiti priliku da politički odraste? To ponovno ovisi ponajviše o njemu samome, o tome je li sposoban sagledati i ispraviti svoje pogreške. Pritom mu je glavni protivnik vlastiti karakter, a glavni saveznik karakter stranke, koja ne može tek tako pronaći dovoljno jakog protukandidata.