Jedan od najvećih kritičara dosadašnje Vladine politike, nezavisni ekonomist Guste Santini bio je sugovornik na HR+ forumu o antistaglacijskoj ekonomskoj politici. Santini se osvrnuo na poreznu reformu kao jedini preostali nacionalni element ekonomije. Na forumu je ustvrdio da bi inflacija bez jakih poteza države do kraja godine mogla dostići između 10 i 12 posto.
-
Što se može učiniti na sprečavanju staglacije, za koju se većina ekonomista slaže da je već tu? – Nema spora o tome jesmo li na najboljem putu da uđemo u proces usporavanja privredne aktivnosti i rasta inflacije u staglacijsku. To je jasno kao dan. Druga je stvar je li moguće nešto poduzeti? Mogućnosti su dosta ograničene i svakim su danom sve manje. Proračun je temeljna točka, on je točka infleksije, ili idemo u ubrzavanje inflacijskih procesa ili u njihovo usporavanje. Proračun nikada nije neutralan. Poznata je veza između deficita salda proračuna i monetarne politike. Teško je reći gdje je granica između monetarne i fiscalne politike, to je sporno pitanje u struci. Prema tome, ako državni proračun na sebe preuzme odgovornost amortizacije nemogućnosti deprecijacije kune i povećanja kamatnih stopa, onda idemo u čistu staglacijsku, jer rast kamatnih stopa po definiciji mora voditi prema usporavanju privredne aktivnosti. Tu ima još nekoliko stvari, a riječ je o velikoj ovisnosti hrvatskoga gospodarstva o uvozu. To je priča koju bi trebalo dalje sagledavati.
-
Što kažete na tvrdnje da se dio inflacije uvozi kroz uvoz dobara iz inozemstva? – S tim se ne slažem. Nafta donosi inflaciju i jedan dio prehrambenih proizvoda, ali mi nemamo domaće ponude pa moramo uvoziti, ali kolika bi bila inflacija da ne uvozimo? Činjenica je da bi bila viša. Osim toga, zemlje koji su naši glavni vanjskotrgovinski partneri imaju stopu inflacije od tri posto, a mi smo najavili šest posto. Stoga uvozna inflacija ne može biti šest posto. Očito je riječ o strukturnoj troškovnoj inflaciji koja obilježava i determinira hrvatsko gospodarstvo odnosno gospodarsku strukturu.
-
Bi li se situacija popravila kada bi proračun bio manji? – Pitanje je određuje li proračun potrebe zemlje ili ga određuju porezni kapaciteti. U Hrvatskoj, koja je mala i otvorena zemlja, proračun bi se trebao bazirati na poreznim kapacitetima. Koliko Hrvatska može objektivno uzeti odnosno stvoriti poreznih obveza poreznim obveznicima i prikupiti poreza da ne poremeti proces reprodukcije? To je temeljni problem. Mi, pak, u Saboru definiramo kakvi će biti rashodi i potom odredimo stopu rasta. Nakon toga se kaže ministru financija da skupi novac. On će taj novac i prikupiti jer mu je to posao. Umjesto da ministar financija kaže gospodo porezni prihodi u Hrvatskoj mogu biti takvi i takvi ako želite određenu stopu rasta i vi se dogovorite kako ćete to raspodijeliti. To su dvije filozofije. Naš je sustav američki odnosno anglosaksonski, a u Njemačkoj vlada drugačiji, rajnski model, u kojem se vodi briga o poreznim kapacitetima. Ne znam ni jednu zemlju na svijetu koja vodi fiskalnu politiku ne respektirajući porezni kapacitet svoje nacionalne ekonomije.
-
Kako provesti poreznu reformu i smanjiti porezni pritisak na gospodarstvo? – Prvo treba osloboditi rad. Imamo toliko nezaposlenih odnosno ‘rada na skladištu’, a da bismo ga ‘oslobodili’ odnosno digli zaposlenost moramo smanjiti poreze. Jer rad je u Hrvatskoj skup zbog velikih davanja, odnosno poreza i doprinos, a ne zbog visokih nadnica. Država mora smanjiti svoju participaciju u opterećivanju rada. Mi to ne činimo. Nemoguće je govoriti o poreznoj politici, a ne govoriti o tome što je normalno. Normalno je da Hrvatska treba težiti tomu da država ne participira s više od 30 posto u GDP-u.
Osim jačih poteza na povećanju efikasnosti državne organizacije, uprave i drugih institucija država bi trebala preraspodijeliti potrošnju u korist većih ulaganja i potpore izvozu, razvoju i proizvodnji.
