Home / Tvrtke i tržišta / Jadranska riba iz Maroka

Jadranska riba iz Maroka

Hrvatska je od turizma prošle godine zaradila gotovo sedam milijardi eura. Našu zemlju posjetilo je gotovo deset milijuna turista, a golema trpeza, unatoč svim našim prednostima u proizvodnji hrane, velikim se dijelom punila i puni uvoznim proizvodima. Može li se i kako povećati udjel domaće prehrambene industrije u opskrbi hotela i restorana pa onda i povećati zaradu od turizma?

U vrijeme kada cijene hrane vrtoglavo rastu, Hrvatska, usprkos svim dobrim pretpostavkama za proizvodnju hrane, obara rekorde u njenom uvozu. Sve dosadašnje vlade govorile su da izdvajaju velika sredstva za poljoprivredu i povećanje poljoprivredne proizvodnje, ali svake godine stanje je sve gore, a uvoz veći. Doista je nevjerojatno da Hrvatska, koja dobar dio razvoja gospodarstva temelji na turizmu i poljoprivredi, ne može proizvodnjom hrane zadovoljiti svoje potrebe i potrebe turista, iako imamo komparativne prednosti, posebice u obrađivim površinama i klimi, a i niz nam drugih okolnosti ide na ruku. Postoje i drugi paradoksi, pa se znatno više ulaže u gradnju hotelskih kompleksa na obali, što je jednako potrebno za kvalitetan razvoj turizma, ali ne na način da vlast često bez vizije prenamjenjuje poljoprivredno zemljište u građevinsko kako bi investitorima omogućila kratkoročnu dobit i još više pogoršala ionako loše stanje u proizvodnji hrane.

Sve to pokazuje da se još poljoprivreda i turizam ne vole, umjesto da se nadopunjuju. Problemi s kojima smo sada suočeni i na što se već godina upozorava samo će još više dolaziti do izražaja. Naime, prema procjenama Instituta za istraživanje međunarodne politike o hrani, u doglednoj budućnosti porast će cijena hrane. Razloga je više, od klimatskih promjena do rasta globalne potražnje za hranom, i to ponajprije u zemljama koje bilježe snažan gospodarski rast, poput Kine i Indije, sve do promjena u energetskim strategijama pojedinih zemalja. Naime, i uljana repica te kukuruz od kojih se proizvodi biogorivo trebaju se negdje uzgojiti, a posljedica će biti manje površina na kojima se uzgaja hrana za ljudsku prehranu. Institut prognozira da će se zbog globalnog zagrijavanja i smanjenja poljoprivrednih površina korištenih za proizvodnju hrane za ljudsku prehranu do 2020. godine svjetska poljoprivredna proizvodnja zabilježiti pad od 16 posto. To će se svakako odraziti i na turistički, ali i na cijeli uslužni sektor, koji će tako postati skuplji i manje konkurentan.

U takvim očekivanim okolnostima nesumnjivo bi dobro došlo znatno povećanje proizvodnje hrane, jer osim što bi se na taj način smanjio uvoz, stvorila bi se i velika komparativna prednost naše zemlje i izbjegli nagli i skupi poremećaji na tržištu hrane. Dotad se možemo samo čuditi razmjerima uvoza hrane, a to najbolje ilustrira podatak da je po stanovniku prošle godine uvezeno hrane za više od 450 US dolara.

Iznijet ćemo još samo malo porazne statistike koja će, nadamo se, bar malo trgnuti iz letargije naše vrle političare. Prošle godine uvezeno je mesa u vrijednosti iznad 140 milijuna US dolara, hrane za životinje za 133 milijuna, živih životinja za 120, voća za 138 te proizvoda od žitarica za 149 milijuna US dolara. U izvozu i dalje dominiraju žitarice, kojih smo izvezli za 133 milijuna dolara. Najviše je na strana tržišta izvezeno šećera – za više od 185 milijuna dolara. Ukratko, za uvoz hrane tijekom 11 mjeseci prošle godine potrošili smo gotovo devet milijardi kuna, a najveća stavka u tom iznosu odnosila se na kupnju voća i povrća. U spomenutom je razdoblju za voće i povrće sazrelo na inozemnim tržištima potrošeno 1,8 milijardi kuna, dok je isto dobro s hrvatskih oranica u izvoz otpriljeno voće i povrće u vrijednosti od 272 tisuće kuna. Koliko je to skroman i zanemariv izvoz dovoljno govori i podatak da su u tih 11 mjeseci svi hrvatski proizvođači ukupno izvezli hrane u vrijednosti 4,86 milijardi kuna.

I konditorska je industrija, u partnerstvu s proizvođačima kave i čajeva, u spomenutom razdoblju s 392 milijuna kuna imala bolji izvozni učinak iako za tu proizvodnju najprije treba uvesti glavnu sirovinu. Iako je o neefikasnosti poljoprivrede, odnosno proizvodnji nedostatnoj za domaće tržište tijekom proteklih godina izrečeno bezbroj poticajnih kritika, pomaci u realizaciji programa razvoja povrćarstva, koje je itekako važan dio u turističkoj gastronomskom ponudi, gotovo su zanemarivi. U razdoblju između 1994. i 2004. godine uvoz povrća povećao se čak 216 posto, a površine na kojima raste domaće povrće i danas su svakim danom sve manje.

Prije nekoliko godina provedeno istraživanje pokazalo je, doduše na malom uzorku, da u ukupnome ugostiteljskom prihodu uvozni proizvodi sudjeluju s tek malim postotkom. Pitanje je koliko je to istraživanje točno i jesu li pritom obuhvaćeni svi elementi koji čine povezanost turizma i prehrambene proizvodnje, jer posve je jasno da je ta međuvisnost mnogo veća. Kako domaća poljoprivreda ne može servisirati niti potrebe domaće stanovništva, jer ćemo ove godine uvesti hrane za čak dvije milijarde US dolara, svima je na osnovu te računice jasno da bi se hrvatski turizam ugasio kad ne bi bilo uvoza nekih proizvoda. Uvoz je oko 12 posto veći nego 2006. godine, a očekuje se da bi pokrivenost uvoza hrane izvozom trebala biti nešto više od 60 posto. I to bi trebalo biti dobro? U Ministarstvu poljoprivrede smatraju da su trendovi pozitivni, jer je pokrivenost u 2005. bila 58, a 2004. godine 51 posto. Dobro, trendovi su bolji, ali možemo li biti zadovoljni s takvom situacijom? I u samom ministarstvu koje bi se trebalo brinuti za dostatnu proizvodnju hrane kažu da na potrošnju hrane u turizmu od dvije milijarde uvezene hrane, na onu za turiste otpada ‘svega’ 600 milijuna dolara!

Tako na jadranskoj hotelskoj i restoranskoj trpezi možete, uz iznimnu domaću hranu, jesti marokansku ribu, španjolsko povrće, junetinu iz Njemačke te talijanski sir, a sve to i prečesto predstavljano kao izvorni domaći proizvodi. Pogledamo li u tom kontekstu kolika je zarada od turizma, pravo je pitanje koliko smo ustvari zaradili, a govorili smo samo o jednom turističkom segmentu – hrani. Gdje je tu znatan uvoz za gradnju i opremanje hotela i drugih turističkih objekata te ostalo? Ipak, moramo priznati da se trendovi mijenjaju, ali sigurno ne dovoljno brzo i u skladu s potrebama, što nam u stalnom povećanju deficitu pokazuje statistika.

Stručnjaci smatraju da nijedna mjera usmjerena samo na poticanje proizvodnje za potrebe ugoštajstva neće riješiti ukupan problem uvoza hrane. Što onda učiniti da se postotak pojedene domaće ribe u restoranima poveća s poraznih 39 posto, ili smrznute u kojoj su čak 85 posto uvezeni morski plodovi? Zvuči nevjerojatno, ali u zemlji turizma i mora, prema podacima, više od ribe koja stiže iz Maroka, Japana i sličnih dalekih zemalja, uvoze se samo banane koje se i ne uzgajaju u Hrvatskoj. Prošlogodišnja sezona, prema riječima velikih dobavljača, pokazuje znatno povoljnije trenutne od dosadašnjih i barem oni veliki izuzetno su zadovoljni početkom suradnje. Stručnjaci počinju da je potrebno podići konkurentsku sposobnost ugoštajstva i turizma općenito, kroz osiguranje prepoznatljivosti turističkog proizvoda, pri čemu upravo enogastronomija može i mora biti jedan od aduta. Hoće li biti dovoljno snage i volje da se postignu takve pozitivne promjene, pokazat će vrijeme. Tada ćemo valjda prestati brojiti goste i računati koliko su prespavali u Hrvatskoj, već ćemo ponuditi ono što moderni turist traži – uz vrhunski smještaj, zabavu i pristupačne cijene – kvalitetnu i prepoznatljivu domaću hranu.