Home / Biznis i politika / Sve je manje važno tko će prije dotrčati do EU

Sve je manje važno tko će prije dotrčati do EU

Najveći je dobitak Tadićeve pobjede za Hrvatsku u tome što je gotovo prisiljena napraviti novi korak u političkom sazrijevanju.

Što je dobila Hrvatska pobjedom Borisa Tadića na predsjedničkim izborima u Srbiji? Proeuropsko susjedstvo, kako su to dužni reći uljuđeni političari? Veliku europsku demokraciju, kako je stajanje u vlastitoj zemlji, slaveći pobjedu, opisao novi/stari predsjednik Tadić? Neugodnog i sportski nekorektnog suparnika u utrci prema Bruxellesu, upozoravaju neki domaći analitičari? Čini mi se da je, ipak, najveći dobitak Tadićeve pobjede za Hrvatsku u tome što je dobila priliku, gotovo je prisiljena napraviti novi korak u političkom sazrijevanju – i na razini političke klase, dakle onih koji donose odluke, i razini političke javnosti, dakle onih koji se na te odluke (uglavnom) ljute.

Temeljno je pritom da politička klasa, ponajprije Vlada i Predsjednik, shvate kako nije riječ o utrci Hrvatske i Srbije u EU, nego prije o dvorskim spletkama, ucjenama i trgovinama, ponekad ‘trovanju’. Giljotina je, pak, u politici suvremene Europe zabranjena. Važno je, stoga, da nauče jezik i manire ‘dvora’ i prilagode se ‘dvorskim’ pravilima. Znači, da ne trče bezglavo očekujući kako će u EU stići prije istočnog susjeda samo ispunjavajući tzv. uvjete, da se ne ljute onako naivno i javno kad spoznaju da susjed nema iste uvjete i da se ne bune na nepravdu kao nekadašnji Kalimer. Jer svaka takva pritužba iz pozicije nemoći donosi samo negativne bodove i postaje inspiracija za nove uvjete. Da i premijer i predsjednik države polako svladavaju retoriku ‘dvora’, primijetilo se u njihovim posljednjim reagiranjima na problem ZERP-a, na najavu odgode članstva u EU, pa i u reakciji na izbore u Srbiji. Bez obzira na to kako završilo pitanje ZERP-a, bitna je promjena u odnosu na prijašnje ponašanje u vezi s nekim problemima što Sanader nije pristao na prvu ucjenu, što pritom stalno nudi dogovor, što predsjednik Mesić djeluje u istom smjeru, što diplomacija, očito, obavlja lobistički dio posla. Gotovo kao u uzorno uređenoj državi. Tako se razotkrilo da se ‘balkanski’, zapravo, ponašaju Dimitrije Rupel i Jelko Kacin. Kad su i izravno čuli ono što su i prije morali znati, da je EU sklon odgoditi prijama Hrvatske i povratku u paket sa Srbijom, pravili su se da ne čuju, promovirajući i dalje članstvo u EU kao prioritet. Posebice je Tadićeva pobjeda u Srbiji pristojno pozdravljena, ali nisu je pratili izljevi hrvatskog oduševljenja kakvi su dosad pratili sve dosadašnje pobjede ‘demokracije’ u postmišoševićevskoj Srbiji.

No pravi ispit zrelosti hrvatske politike bit će, zapravo, pozicioniranje države prema susjedima i EU. Jer o tome je sada riječ. Besmisleno je utrkivati se s državom čiji premijer (Koštunica) odbija EU ako Unija prizna neovisnost Kosova, s državom u kojoj su najjača politička stranka Nikolićevi radikali, koji zastupaju ista stajališta u malo oštrijem obliku, dok je u EU neovisnost Kosova samo pitanje tajminga, a Rusija gospodarski osvaja Srbiju i postaje joj politički zaštitnik. Tu je riječ o testiranju i uspostavi novog odnosa snaga na jugoistoku Europe, sljedećih godina možda i o novom otvaranju granica u BiH, a ne o utrci. I tu se otvaraju mnoge mogućnosti trgovine EU sa srbijanskim vodstvom. Boris Tadić, čak kad bi i htio, ne može voditi drukčiju politiku nego što bi je vodio Tomislav Nikolić ili što je vodi aktualni premijer i iskonski Nikolićev pobornik Vojislav Koštunica. Ali zbog njegova proeuropskog imidža EU će mu lakše davati ustupke za gubitak Kosova nego što bi ih dao Nikoliću. Unatoč tomu što želi odvojiti Srbiju od potpune ruske dominacije, EU je, dok je politički tako radikaliziran, neće nagraditi članstvom. ‘Dvor’ je oduvijek sklon davati ustupke na tudji račun. Zato je važno da hrvatska politička elita prepozna trenutak i izazov: da definira svoje nacionalne prioritete, svoju politiku prema BiH, svoju politiku prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, svoj odnos prema političkom udruživanju novih balkanskih država, da Vlada i predsjednik RH budu uskladeni u zaštiti od namirivanja srpske ‘proeuropske’ orijentacije na vlastiti račun. Da to nikad javno ne kažu, da pritom ugrađuju europske standarde u vlastitu državu, predanije nego dosad. Hrvatska može dotrčati do EU prije Srbije. Ali to je sve manje važno.