Zašto je najteže biti vlasnik, poduzetnik i menadžer u istoj osobi

Poduzetnik stvara kaos, menadžer ga stabilizira, a vlasnik želi povrat na uloženi kapital. Ako su sve tri funkcije združene u jednoj osobi, sukob interesa mora rješavati internim pregovorima, odnosno sam sa sobom.

Kada se u Googleovu ili Yahooovu tražilicu na engleskom upiše ‘founder’s trap’ (osnivačeva zamka), dobije se nekoliko desetaka stranica o toj temi. Ako istu stvar napišete na hrvatskom, o istoj se temi može čitati na samo dva sajta, linkova tvrtke koja se bavi edukacijom menadžera i zaposlenika u regiji. O toj se temi u Hrvatskoj do sada nije povela diskusija i izazov u stručnoj literaturi nazvan ‘osnivačevom zamkom’ ne percipira se kao nešto bitno za razvoj tvrtki. Kao da još nije sazrelo vrijeme da se naši menadžeri i zaposlenici educiraju o ukupnom životnom vijeku tvrtke, razlozima i zakonitostima koji određuju sudbinu pravne osobe u proteku vremena, koja je istodobno često i ostvarenje osnivačeva životnog sna.

Zašto upravo sada pišem o toj temi? Ovaj mjesec sam, nakon 17 godina menadžerske karijere, osnovao vlastitu tvrtku. Dakle, u 42. godini postao sam osnivač, vlasnik, poduzetnik, direktor i zaposlenik tvrtke. Nakon rukovođenja tisuća ljudi, s uredom u kojem rade dvije tajnice i vozač, gdje je sve pri ruci, treba otkrivati jednostavne stvari: kako se priključiti na e-bankarstvo, gdje se nalazi matična Porezna uprava, odlučiti ući ili ne u sustav PDV-a…

Dogadaju se dramatične promjene kojima se čovjek mora radovati: susreti s odvjetnikom, knjigovodom, poreznim savjetnikom, izrada logotipa tvrtke, odabir namještaja za poslovni prostor. Odjedanput sam postao ‘stručnjak’ za sve, bilo da sve biram sam, bilo da se konzultiram s malo iskusnijim kolegama. Istodobno treba obavljati ono zbog čega je društvo osnovano, tj. poslovno savjetovanje, pa je često potrebno biti istodobno na dva mjesta! Granice između mene kao fizičke osobe i poduzetničkoga projekta polako se ali sigurno tope… Na neki način, Jakov Viktor poslovno savjetovanje moje je treće dijete, za koje se posebno brinem. Vjerujem da sam u tom dijelu uspio približiti svoje psihičko stanje, koje je potpuno u koliziji s glavnom temom. Čemu biti poduzetnik ako će te projekt prerasti i ti ćeš po sili zakona pasti u zamku kad on uđe u pubertet i navrši 18, 20 godina?

Naravno, samo ako projekt (‘dijete’) bude zdrav i spreman za prerastanje osnivača (‘oca’). Kako projekt nakon svih ‘slatkih’ nedaća prepustiti nekome drugome na upravljanje? I to boljem i drukčijem od sebe? Ili je moj cilj mnogo banalniji: zaraditi novac i povećati utjecaj u društvu, ali si to ne želim na glas priznati?

Istodobno su u Hrvatskoj kapitalizam i poduzetništvo postali punoljetni. Tih 18 godina uvijek sam bio zaposlen u kapitalno hrvatskim tvrtkama s privatnim vlasnikom. Danas su to priznati, moćni gospodarstvenici, a njihove tvrtke motori su hrvatskog društva koji određuju standarde kamo će hrvatski biznis ići u ovom stoljeću. Tvrtke su preživjele rat, raspad bivše države i društvenog uređenja, inflaciju, uspostavile su procedure poslovanja te educirale vlastite stručnjake da bi parirale svjetskim standardima i proizvodile proizvod slične kvalitete kao inozemna konkurencija. Izašle su u regiju, traže potencijalne akvizicije diljem svijeta, stječu novo znanje, prilagođavaju se konjunkturama svjetskog biznisa. Sasvim je sigurno da će većina njih naći najbolja rješenja da bi trajale i pridonose i drugim naraštajima. Uvijek se čudim koliko su racionalne i učinkovite naše kompanije na dugi rok, i to posebno u teškim vremenima, mada to nije uvijek jasno vidljivo i razumljivo kad se komentira u protoku vremena.

Zašto su važni životni ciklusi tvrtke? Zašto je važno da što više ljudi razumije u kojoj je fazi zrelosti naša tvrtka i jesu li organizacijske cjeline povezane? Je li uopće došlo vrijeme za tu diskusiju i nisu li IPO-ovi i privatnih tvrtki 2007. dokaz da naši osnivači-vlasnici redefiniraju svoju ulogu u organizaciji i vodstvu ili je to samo dodatni način financiranja rasta tvrtke? Ima li veze rezultat poslovanja s načinom na koji se rukovodi, odlučuje i delegira u tvrtki?

Hrvatska je zemlja s malim brojem stanovnika, pa jasno delegiranje i prenošenje ovlasti na ostale (decentralizacija) važan je doprinos osnivača tvrtke koji želi izbjeći ‘osnivačevu zamku’, ali pritom, ipak, zadržati ovlast donošenja najvažnijih odluka.

Osam ‘osnivačevih zamki’: 1. nepostojanje nasljednika u kompaniji ili odgađanje odluke o njemu 2. prevelika centralizacija odluka i nejasno delegiranje 3. uvođenje promjena u upravljanju i nadzoru tek kad je prekasno (zrela faza tvrtke ili izrazito loša konjunktura poslovanja) 4. taktika ‘još ću ovako nekoliko godina, a onda prodajem tvrtku’ 5. needućivanje menadžera i radnika o životnim ciklusima poslovanja, proizvoda i tvrtke 6. forsiranje članova obitelji uključivanjem u poslovanje na strateškim mjestima bez obzira na to ima li boljih rješenja i žele li to oni doista 7. isprepletenost privatnih i poslovnih planova 8. preslab fokus na usavršavanje vještina komuniciranja, vodstva i formiranja projektnih timova.