Čak osam nominacija za Oscara, uključujući najvažnije kategorije poput najboljeg redatelja, najboljeg filma, sporedne uloge i adaptiranog scenarija, sugeriraju da je riječ o remek djelu možda najpoznatijeg redateljskog para današnjice. Braća Coen, genijalci koji su nam priuštili Fargo, Čovjeka kojeg nije bilo, Velikog Lebowskog, Bartona Finka, oborili su kritiku i publiku s nogu, no u odmaku nakon odgledanog filma imate osjećaj da je riječ o vraćanju duga za sve prije propuštene kipiće, s obzirom na to da zasad obojica barataju njihovom tankom kolekcijom, a zaslužuju ih više.
Nema zemlje za starce nesumnjivo je fantastičan film i bilo bi blesavo to dovoditi u pitanje, ali stječe se dojam da gledate nešto što već deset godina poznate u njihovim filmovima bez novog u pristupu i načinu. Primjerice, naglo škariranje glavnih likova sada je već pravilo kod njih. Braća su se, naime, odlučila vratiti korijenima i onome što im ide najbolje, a to je specifičan oblik bizarnoga krimića koji govori više nego što se čini. Jednostavnije, riječ je o dotjeranom Fargu.
Mjesto radnje nije snijegom okovanu zabokrećinu, već suncem i golom zemljom okovanih Teksas. U igri su opet psihopatski ubojica i policajac (prije je to bila policajka, nagrađena Oscaram za tu ulogu, Frances McDormand) koji zapravo nijemo prati bolesno divljanje ubojice i situaciji pristupa neka-ko više metafizički nego kao provoditelj zakona. Coenovi su ovaj put stvar zaostali i odlučili se za čistokrvni ‘noir’ koji ne nudi sretni završetak ili bar- rem uljeva nadu, vjero prateći predložak Cormaca McCarthyja.
Jones je vlasnik uloge staroga kau- bojskog lisca i tu je genijalan, a njegova je uloga, scenaristički gledano, i najzanimljivija. Čovjek jednostavno više nema snage, hrabrosti i mogućnosti plesati taj ples s podivljajim ubojicama, a činjenica da ih više ne može niti shvatiti samo ga dokusurava. Sve pohvale Bardemu opravdane su.
