Činjenica da je redateljica nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg originalnog scenarija dovoljna je preporuka jer je ta kategorija tradicionalno izvrstan pokazatelj kvalitetnih filmskih ostvarenja prošle godine. Tomu dodaje nominaciju Laure Linney za najbolju žensku ulogu i imate preslađak, mali-veliki film, koji nadmašuje mnogo razvikanja ostvarenja.
Priča vam sama po sebi neće mnogo reći o filmu osim što će oštroumni filmofil kombiniranjem glumačkih imena i sadržaja naslutiti da se radi o ‘neovisnom’ filmu koji bi mogao biti dobar. I doista jest. Lagan, pitak, nježan, a opet nigdje patetičan i sentimentalan, zabavit će vas svih sat i pedeset minuta, a da ne ponudi nikakav revolucionarni preokret, specijalni efekt, veliku životnu mudrost i kerefeke glumaca.
Hoffman je uzgred spomenut u prošloj recenziji, pa i uz prijetnju ponavljanja i pretjerivanja treba ponoviti da je riječ o farnom glumcu, čovjeku kojem je teško naći ulogu koja nije natprosječna i koji svoju, budimo iskreni, ružnučku kao rijetko tko uspijeva pretvoriti u komparativnu prednost. Iako je tu sve lovorike pobrala i inače sjajna Linney, a pogotovo zato što je Hoffman već vlasnik kipića za najboljeg glumca (uloga Trumana Capotea), treba svakako napomenuti da genijalno nosi film i da mu oboje glumaca daju dimenziju izvrsnosti koju nikad ne bi imao, kakva god režija bila, bez njih.
