Veprov poučak: Bitka za vlast Banskih dvora i Pantovčaka

Sa ‘svojim ljudima’ u New Yorku, Washingtonu i Bruxellesu, Sanader nadzire tri ključna predstavnstva i snažnije se oslanja na SAD.

Hoće li se Neven Jurica snaći u New Yorku? A zašto se ne bi snašao? Na Manhattan se vrlo lako orijentirati a i Neven Jurica je već četiri godine u Americi i petnaest u diplomaciji. U medijima se njegova karijera u pravilu povezuje s nekoliko diplomatskih ekscesa. No ni po tome nije unikatan. Osobno sam susretala naše diplomate koji su pred uzvanicima na domjencima sušili ne baš mirisne vlastite čarapice, predstavljali državu s crnim zanokticama, novinske članke podvajali pod vlastite povlaštene informacije. Samo, neki su ekscesi objavljeni, drugi nisu. Kao diplomat imenovan na osnovi političke lojalnosti, Jurica je uvijek bio za medije zahvalna tema.

Bi li Mirjana Mladineo bila bolja ambasadora pri UN-u od Jurice u vrijeme našeg članstva u Vijeću sigurnosti? Ovisi o tome što treba obaviti. Mirjana Mladineo je pouzdana, samozatajna, vrijedna, vrhunska državna službenica, s podijeljenom lojalnošću prema Banskim dvorima i Pantovčaku. Da je Sanader želio takvu veleposlanicu pri UN-u, gda Mladineo bi vjerojatno ostala u New Yorku, a ne bi bila premještena u dosadnju ali za život vrlo ugodnu Ženevu. Ali želio je baš Nevena Juricu. Pitanje je zašto?

Tehnički gledano – zato što s Juricom u New Yorku (izvjesno) Kolindom Grabar-Kitarović u Washingtonu i Brankom Baričevićem u Bruxellesu Sanader nadzire tri ključna vanjskopolitička predstavnstva. Sadržajno, taj raspored ukazuje na to da Sanader u ovom mandatu ide na snažnije oslanjanje na SAD. To je vrlo važan i vrlo logičan zaokret u trenutku kad se Rusija snažno pozicionira na Balkanu a EU, u nedostatku vizije i suglasnosti, iz ladica ponovno vadi paket-aranžman za zapadni Balkan. Osjetljivo vanjskopolitičko mjesto u takvim okolnostima postaje upravo New York, odnosno Vijeće sigurnosti. Odatle se mogu slati i poruke o drugačijoj političkoj orijentaciji, onoj koja se još nadahnjuje zasadašnja nesvrstanosti, kojoj je istinski Moskva bliža od Washingtona. Takvu orijentaciju zastupa Pantovčak, a koncipiraju predsjednikovi vanjskopolitički dojani Budimir Lončar i Tomislav Jakić. Zato Sanaderu u New Yorku nije trebao ambasador-šarmer, niti ambasadora-radilica, već ambasador-kerber koji će osigurati da hrvatski istupi u Vijeću sigurnosti budu odraz njegove vanjskopolitičke koncepcije.

Ali zašto trošiti toliko prostora na jednom ambasadoru? Zato što je upravo Juričin slučaj paradigma onoga što je trenutačno glavna aktivnost u vrhu države – a to je natjecanje između Banskih dvora i Pantovčaka za osvajanje poluga vlasti. U tijeku je bitka za ‘svoje ljuđe’ u diplomaciji, policiji, vojski i osobito u obavještajnim strukturama za pozicije s kojih se ne osigurava samo utjecaj u upravljanju državom, već i utječe na upravljanje tokovima novca. I ne treba čuditi da neki od onih koji su se oslanjali na kompetenciju u tom nadmetanju otpadnu, a neki drugi dodu. Jer riječ je o borbi dvaju političkih blokova za prevlast, a ne o testu izvršnosti. S novoosvojenim mandatom Sanader je tu u prednosti u odnosu na Mesića, kojemu za dvije godine istječe drugi i posljednji mandat, i koji otvoreno traži načina kako ostati u krugu političke moći. A iza scene, u igri nadmetanja i kompromisa sa Sanaderom, traži načine kako bi njegovi ljudi sačuvali pozicije moći.

U diplomaciji je Sanader na pragu pobjede. Koplja se trenutačno lome oko vojske i obavještajnih struktura, naoko kao posljedica lova na veprove. Osobno nikad nisam susrela šefa Vojne obavještajne agencije generala Gordana Čačića, ali ljudi koji su surađivali s njime i u SDP-ovoj i u HDZ-ovoj vladi, uz njega su u pravilu vezivali pojmove profesionalnost i kompetencija. A past će, izgleda, na vepru. U sljedećim se mjesecima može očekivati i otvaranje još niza novih ‘vepar-afera’ u različitim sektorima državne administracije. Razlog za strah od potonuća ili, kao što se u nas voli reći – prevage političke podobnosti? Ne, riječ je samo o cikličkom odmjeravanju političkih snaga. Država je ipak mnogo otpornija na nekompetenciju od obične farme pilića. Uostalom, pokušajte popisati sve ministre svih vlada u proteklih sedamnaest godina. Kolikima biste među njima, bez straha od propasti, povjerili vođenje vaše farme pilića? A država ne samo što nije propala već je i napredovala.